Početkom 1979. uoči sovjetske okupacije Afganistana, savjetnik za nacionalnu sigurnost američkog predsjednika Jimmyja Cartera, Zbigniew Brzezinski osmislio je plan prema kojemu CIA treba obučavati saudijske i druge islamske fundamentaliste koji su spremni na džihad sve kako bi se potkopao sovjetski utjecaj. Predsjednik je taj plan prihvatio i stavio na snagu što je rezultiralo Operacijom Ciklon u kojoj je CIA izdašno pomagala mudžahedine u borbi protiv Sovjeta u Afganistanu. No, tu se nije stalo. To je bio tek početak.
Glavni izvođač Brzezinskijeve strategije destabilizacije Bliskog istoka i Euroazije od 1979. nadalje bio je Graham E. Fuller koji je glasio za autoritet za Bliski istok i islamski fundamentalizam. Fuller je 1999. za trust mozgova RAND koji je povezan s Pentagonom napisao elaborat u kojem piše: "Politika usmjeravanja evolucije islamizma i potpora njegovoj borbi protiv naših neprijatelja sjajno je funkcionirala u Afganistanu protiv Rusa. Iste doktrine mogu se ponovno primijeniti za destabiliziranje onoga što je ostalo od ruske sile, a osobito za kontriranje kineskom utjecaju u srednjoj Aziji." Fullerov prijedlog 1990-ih se već naširoko primjenjivao. Amerikanci su obučavali, naoružavali islamiste u mnogo medresa i islamističkih škola na Bliskom istoku, Africi i srednjoj Aziji i slali ih na teren zajedno s brojnim propagandnim publikacijama. Mete Washingtona su bile Kina i Rusija koje su predstavljale najveću geopolitičku prijetnju Americi.
Odmah poslije raspada SSSR-a CIA je nastojala ostvariti svoju nazočnost na prostorima neovisnih srednjoazijskih republika. Tamo je slala mudžahedinske veterane koji su se kalili u afganistanskom ratu. Mudžahedini su slani u države poput Azerbajdžana i Rusije, točnije Čečeniju, kako bi destabiliziralo tamošnje vlasti za američke interese: blokirati naftovod koji je išao iz Azerbajdžana u Rusiju i pomoći čečenski secesionizam. Također su islamski fundamentalisti uz potporu CIA-e slani u Uzbekistan, Kirgistan, ali i pretežito muslimansku kinesku pokrajinu Xinjiang. Kina je postala posebna američka meta koji će zbog svoga fascinantnog rasta sve više zabrinjavati policy-makere u Washingtonu.
Kineskim političarima je postalo jasno da ih Amerikanci potkopavaju, ako ne ranije, onda 2009. kad su ujgurski ekstremni islamisti pokrenuli val zastrašujućih napada protiv Han Kineza u Xinjiangu uz podršku organizacija koje je financirala CIA. Ujgurska autonomna regija Xinjiang je strateška pokrajina u središtu energetski važnog dijela Kine jer se tamo nalaze raskrižja važnih energetskih cjevovoda prema Kazahstanu. Xinjiang graniči i s Rusijom, Indijom, Pakistanom, Afganistanom i Kirgistanom. Uz to, regija je četvrta u svijetu prema koncentraciji turkijskih muslimanskih naroda jer tamo živi 8 milijuna Ujgura, Kazaka i Kirgiza. Upravo iz tih razloga je Xinjiang postao meta CIA-e. Cilj je bio posijati ideje među lokalnim stanovništvom o novom osmanskom (turkijskom) kalifatu. Osim Xinjianga operativci CIA-e su ciljali i na Tursku i turkijsko i azersko stanovništvo Azerbajdžana, Irana, Uzbekistana, Kazahstana, Turkmenistana i Kirgistana.
Pobune u Urumqiju su se transformirale u smrtonosno nasilje 5. srpnja 2009. U pozadini prosvjeda i pobune nalazio se Svjetski ujgurski sabor (WUC) koji se sastojao od nekonvencionalnih prognanika u Washingtonu na čelu s bogatom političarkom Rebiyom Kadeer čiji je muž Sidiq Rouzi napustio Kinu i otišao u SAD raditi za američke državne radijske postaje Voice of America i Radio Free Asia (ne treba posebno isticati kako CIA ima velik utjecaj na sadržaj koji se emitira na tim postajama). Za WUC je radio i prognani Ujgur Erkin Alptekin koji je bio utemeljitelj i počasni predsjednik druge grupe, Organizacije nezastupljenih nacija i naroda (UNPO). Američka nevladina organizacija, Nacionalna zaklada za demokraciju (NED) koju financira američka vlada i koja je usklađena s CIA-om, sedam tjedana prije poziva Svjetskog ujgurskog sabora na prosvjede, održala je u američkoj prijestolnici konferenciju pod nazivom Istočni Turkestan: 60 godina pod kineskom komunističkom vlašću. Konferenciju je uz ostale financirala i Alptekinova organizacija. Sažeto, jasno je da su ujgurski emigranti bili pod paskom CIA-e.
Ključnu ulogu u srpnju 2009. u pokretanju pobuna u Xinjiangu imao je Svjetski ujgurski sabor. Internetske stranice WUC-a pisale su o navodnim nasilnim napadima u tvornici igračaka u kineskoj južnoj pokrajini Guangdong gdje su 26. lipnja radnici Han Kinezi napali i na smrt pretukli dvojicu ujgurskih radnika zbog silovanja dvaju njihovih kolegica Han Kineskinja. 1. srpnja je münchenska WUC-ova podružnica objavila poziv svjetskoj javnosti na prosvjede pred kineskim diplomatsko-konzularnim predstavništvima zbog navodnog napada u Guangdongu premda su detalji izgreda nejasni i dvosmisleni. 5. srpnja WUC je u Washingtonu iznio informacije da su naoružani kineski vojnici hanske pripadnosti hapsili svakog Ujgura kojeg bi sreli na ulici. Službeni kineski podaci govorili su o tome da su na ulicama Urumqija započele velike pobune i paljenje automobila zbog kojih je u sljedećim danima preminulo više od 140 osoba. Tko god prvi započeo, ujgurske pobune u Xinjiangu su se dogodile samo nekoliko dana nakon sastanka Šangajske organizacije za suradnju (SCO) u ruskom Ekaterinburgu. Tamo je gostovao i iranski predsjednik Ahmadinedžad, a Amerikanci nikako nisu bili oduševljeni suradnjom euroazijskih država.
CIA se za širenje islamističke ideologije u srednjoj Aziji oslanjala na usluge bivšeg turskog imama i ideologa hizmeta, Fethullaha Gullena. Graham Fuller bio je glavni Gullenov pokrovitelj. On i bivši američki tajni agent i veleposlanik u Turskoj, Morton Abramowitz, su devedesetih Gullenu sredili stalni boravak u Pennsylvaniji unatoč sumnjama tajnih službi. Gullenovu su organizaciju optuživali da svoje carstvo financira raspačavanjem afganistanskog heroina. Pokret hizmet je devedesetih utemeljio više od 300 medresa i islamskih škola u turskijskim republikama srednje Azije i Rusije. U nekima od tih medresa se vršila obuka pripadnika Al-Kaide i drugih džihadističkih organizacija, a u blizini su djelovali i CIA-ini operativci.
Gullenov štićenik, ujgurski nacionalist Anwar Yusuf Turani, započeo je iz emigracije u Washingtonu Pokret za neovisnost Istočnog Turkestana. 2004. je uspostavio "Istočnoturkestansku vladu u izgnanstvu" i bio je imenovan premijerom. Američke vlasti su mu dale široke mogućnosti planiranja protukineskih operacija u Xinjiangu. Turski časopis Turk Pulse je tvrdio da su aktivnosti Turanijeve organizacije usklađene prema Fullerovom elaboratu Xinjianški projekt iz 1998. (2003. je promijenjen u Xinjianški problem). U jednom intervjuu je 1999. Turani priznao da je primao financijsku potporu od saudijskih sponzora. U takvim islamističkim operacijama surađivali su Saudijci i CIA.
Drugi islamistički pokret koji je surađivao s CIA-om, a djelovao u Xinjinagu bio je Islamski pokret Istočnog Turkestana koji je poznat i pod imenom Islamska stranka Istočnog Turkestana (ETIM). Krajem devedesetih njegov vođa, Hasan Mahsum, sklonio se u Kabul pod talibanskom vlašću. ETIM-ovi čelnici tamo su se susreli s Osamom bin Ladenom i drugim radikalnim islamističkim organizacijama uključujući Islamski pokret Uzbekistana (IMU). Fuller je u svojoj studiji otkrio da su saudijske skupine slale vehabijsku literaturu i lako oružje za Xinjiang i da su mladi turkijski muslimani vrbovani u medresama u Saudijskoj Arabiji, Pakistanu i Afganistanu. Ujguri iz Xinjianga su se osamdesetih borili u Afganistanu skupa s talibanima protiv Sovjeta. Iz svega je jasno vidljivo kako su džihadističke skupine koje je podupirala CIA htjele proširiti val ekstremnog islamističkog terora kako bi se radikaliziralo muslimane u srednjoj Aziji i Kini.
I IMU je bio povezan s Al-Kaidom gdje se preselio 1997. U svoje redove je uključivao i muslimane iz Kine kako bi ih izvježbao i pripremio za akcije u Xinjiangu. Nakon raspada SSSR-a cilj Islamskog pokreta Uzbekistana bio je preuzeti nadzor nad ključnom nizinom Ferghana koja se proteže istočnim Uzbekistanom, Tadžikistanom i Kirgistanom. Džihadistički veteran afganistanskog rata, uzbečki padobranac Jumaboi Khojayev, pridružio se Tohiru Yuldashevu kako bi stvorili radikalnu salafističku skupinu u Namanganu (grad u istočnom Uzbekistanu) koju su nazvali Adolat (Pravda). Dobili su kontrolu nad lokalnom vladom u Namanganu te su žurno nametali šerijatske zakone. Predsjednik Uzbekistana, Islam Karimov, ispočetka je tolerirao njihov rad, ali kada je Adolat tražio od Karimova da se šerijatski zakoni uvedu u cijelom Uzbekistanu predsjednik je organizaciju proglasio državnim neprijateljem i ponovo je uspostavio legalnu vlast nad područjem nizine Ferghana.
Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.
