Početkom 1979. uoči sovjetske okupacije Afganistana, savjetnik za nacionalnu sigurnost američkog predsjednika Jimmyja Cartera, Zbigniew Brzezinski osmislio je plan prema kojemu CIA treba obučavati saudijske i druge islamske fundamentaliste koji su spremni na džihad sve kako bi se potkopao sovjetski utjecaj. Predsjednik je taj plan prihvatio i stavio na snagu što je rezultiralo Operacijom Ciklon u kojoj je CIA izdašno pomagala mudžahedine u borbi protiv Sovjeta u Afganistanu. No, tu se nije stalo. To je bio tek početak.
Glavni izvođač Brzezinskijeve strategije destabilizacije Bliskog istoka i Euroazije od 1979. nadalje bio je Graham E. Fuller koji je glasio za autoritet za Bliski istok i islamski fundamentalizam. Fuller je 1999. za trust mozgova RAND koji je povezan s Pentagonom napisao elaborat u kojem piše: "Politika usmjeravanja evolucije islamizma i potpora njegovoj borbi protiv naših neprijatelja sjajno je funkcionirala u Afganistanu protiv Rusa. Iste doktrine mogu se ponovno primijeniti za destabiliziranje onoga što je ostalo od ruske sile, a osobito za kontriranje kineskom utjecaju u srednjoj Aziji." Fullerov prijedlog 1990-ih se već naširoko primjenjivao. Amerikanci su obučavali, naoružavali islamiste u mnogo medresa i islamističkih škola na Bliskom istoku, Africi i srednjoj Aziji i slali ih na teren zajedno s brojnim propagandnim publikacijama. Mete Washingtona su bile Kina i Rusija koje su predstavljale najveću geopolitičku prijetnju Americi.
Odmah poslije raspada SSSR-a CIA je nastojala ostvariti svoju nazočnost na prostorima neovisnih srednjoazijskih republika. Tamo je slala mudžahedinske veterane koji su se kalili u afganistanskom ratu. Mudžahedini su slani u države poput Azerbajdžana i Rusije, točnije Čečeniju, kako bi destabiliziralo tamošnje vlasti za američke interese: blokirati naftovod koji je išao iz Azerbajdžana u Rusiju i pomoći čečenski secesionizam. Također su islamski fundamentalisti uz potporu CIA-e slani u Uzbekistan, Kirgistan, ali i pretežito muslimansku kinesku pokrajinu Xinjiang. Kina je postala posebna američka meta koji će zbog svoga fascinantnog rasta sve više zabrinjavati policy-makere u Washingtonu.
Kineskim političarima je postalo jasno da ih Amerikanci potkopavaju, ako ne ranije, onda 2009. kad su ujgurski ekstremni islamisti pokrenuli val zastrašujućih napada protiv Han Kineza u Xinjiangu uz podršku organizacija koje je financirala CIA. Ujgurska autonomna regija Xinjiang je strateška pokrajina u središtu energetski važnog dijela Kine jer se tamo nalaze raskrižja važnih energetskih cjevovoda prema Kazahstanu. Xinjiang graniči i s Rusijom, Indijom, Pakistanom, Afganistanom i Kirgistanom. Uz to, regija je četvrta u svijetu prema koncentraciji turkijskih muslimanskih naroda jer tamo živi 8 milijuna Ujgura, Kazaka i Kirgiza. Upravo iz tih razloga je Xinjiang postao meta CIA-e. Cilj je bio posijati ideje među lokalnim stanovništvom o novom osmanskom (turkijskom) kalifatu. Osim Xinjianga operativci CIA-e su ciljali i na Tursku i turkijsko i azersko stanovništvo Azerbajdžana, Irana, Uzbekistana, Kazahstana, Turkmenistana i Kirgistana.
Pobune u Urumqiju su se transformirale u smrtonosno nasilje 5. srpnja 2009. U pozadini prosvjeda i pobune nalazio se Svjetski ujgurski sabor (WUC) koji se sastojao od nekonvencionalnih prognanika u Washingtonu na čelu s bogatom političarkom Rebiyom Kadeer čiji je muž Sidiq Rouzi napustio Kinu i otišao u SAD raditi za američke državne radijske postaje Voice of America i Radio Free Asia (ne treba posebno isticati kako CIA ima velik utjecaj na sadržaj koji se emitira na tim postajama). Za WUC je radio i prognani Ujgur Erkin Alptekin koji je bio utemeljitelj i počasni predsjednik druge grupe, Organizacije nezastupljenih nacija i naroda (UNPO). Američka nevladina organizacija, Nacionalna zaklada za demokraciju (NED) koju financira američka vlada i koja je usklađena s CIA-om, sedam tjedana prije poziva Svjetskog ujgurskog sabora na prosvjede, održala je u američkoj prijestolnici konferenciju pod nazivom Istočni Turkestan: 60 godina pod kineskom komunističkom vlašću. Konferenciju je uz ostale financirala i Alptekinova organizacija. Sažeto, jasno je da su ujgurski emigranti bili pod paskom CIA-e.
Ključnu ulogu u srpnju 2009. u pokretanju pobuna u Xinjiangu imao je Svjetski ujgurski sabor. Internetske stranice WUC-a pisale su o navodnim nasilnim napadima u tvornici igračaka u kineskoj južnoj pokrajini Guangdong gdje su 26. lipnja radnici Han Kinezi napali i na smrt pretukli dvojicu ujgurskih radnika zbog silovanja dvaju njihovih kolegica Han Kineskinja. 1. srpnja je münchenska WUC-ova podružnica objavila poziv svjetskoj javnosti na prosvjede pred kineskim diplomatsko-konzularnim predstavništvima zbog navodnog napada u Guangdongu premda su detalji izgreda nejasni i dvosmisleni. 5. srpnja WUC je u Washingtonu iznio informacije da su naoružani kineski vojnici hanske pripadnosti hapsili svakog Ujgura kojeg bi sreli na ulici. Službeni kineski podaci govorili su o tome da su na ulicama Urumqija započele velike pobune i paljenje automobila zbog kojih je u sljedećim danima preminulo više od 140 osoba. Tko god prvi započeo, ujgurske pobune u Xinjiangu su se dogodile samo nekoliko dana nakon sastanka Šangajske organizacije za suradnju (SCO) u ruskom Ekaterinburgu. Tamo je gostovao i iranski predsjednik Ahmadinedžad, a Amerikanci nikako nisu bili oduševljeni suradnjom euroazijskih država.
CIA se za širenje islamističke ideologije u srednjoj Aziji oslanjala na usluge bivšeg turskog imama i ideologa hizmeta, Fethullaha Gullena. Graham Fuller bio je glavni Gullenov pokrovitelj. On i bivši američki tajni agent i veleposlanik u Turskoj, Morton Abramowitz, su devedesetih Gullenu sredili stalni boravak u Pennsylvaniji unatoč sumnjama tajnih službi. Gullenovu su organizaciju optuživali da svoje carstvo financira raspačavanjem afganistanskog heroina. Pokret hizmet je devedesetih utemeljio više od 300 medresa i islamskih škola u turskijskim republikama srednje Azije i Rusije. U nekima od tih medresa se vršila obuka pripadnika Al-Kaide i drugih džihadističkih organizacija, a u blizini su djelovali i CIA-ini operativci.
Gullenov štićenik, ujgurski nacionalist Anwar Yusuf Turani, započeo je iz emigracije u Washingtonu Pokret za neovisnost Istočnog Turkestana. 2004. je uspostavio "Istočnoturkestansku vladu u izgnanstvu" i bio je imenovan premijerom. Američke vlasti su mu dale široke mogućnosti planiranja protukineskih operacija u Xinjiangu. Turski časopis Turk Pulse je tvrdio da su aktivnosti Turanijeve organizacije usklađene prema Fullerovom elaboratu Xinjianški projekt iz 1998. (2003. je promijenjen u Xinjianški problem). U jednom intervjuu je 1999. Turani priznao da je primao financijsku potporu od saudijskih sponzora. U takvim islamističkim operacijama surađivali su Saudijci i CIA.
Drugi islamistički pokret koji je surađivao s CIA-om, a djelovao u Xinjinagu bio je Islamski pokret Istočnog Turkestana koji je poznat i pod imenom Islamska stranka Istočnog Turkestana (ETIM). Krajem devedesetih njegov vođa, Hasan Mahsum, sklonio se u Kabul pod talibanskom vlašću. ETIM-ovi čelnici tamo su se susreli s Osamom bin Ladenom i drugim radikalnim islamističkim organizacijama uključujući Islamski pokret Uzbekistana (IMU). Fuller je u svojoj studiji otkrio da su saudijske skupine slale vehabijsku literaturu i lako oružje za Xinjiang i da su mladi turkijski muslimani vrbovani u medresama u Saudijskoj Arabiji, Pakistanu i Afganistanu. Ujguri iz Xinjianga su se osamdesetih borili u Afganistanu skupa s talibanima protiv Sovjeta. Iz svega je jasno vidljivo kako su džihadističke skupine koje je podupirala CIA htjele proširiti val ekstremnog islamističkog terora kako bi se radikaliziralo muslimane u srednjoj Aziji i Kini.
I IMU je bio povezan s Al-Kaidom gdje se preselio 1997. U svoje redove je uključivao i muslimane iz Kine kako bi ih izvježbao i pripremio za akcije u Xinjiangu. Nakon raspada SSSR-a cilj Islamskog pokreta Uzbekistana bio je preuzeti nadzor nad ključnom nizinom Ferghana koja se proteže istočnim Uzbekistanom, Tadžikistanom i Kirgistanom. Džihadistički veteran afganistanskog rata, uzbečki padobranac Jumaboi Khojayev, pridružio se Tohiru Yuldashevu kako bi stvorili radikalnu salafističku skupinu u Namanganu (grad u istočnom Uzbekistanu) koju su nazvali Adolat (Pravda). Dobili su kontrolu nad lokalnom vladom u Namanganu te su žurno nametali šerijatske zakone. Predsjednik Uzbekistana, Islam Karimov, ispočetka je tolerirao njihov rad, ali kada je Adolat tražio od Karimova da se šerijatski zakoni uvedu u cijelom Uzbekistanu predsjednik je organizaciju proglasio državnim neprijateljem i ponovo je uspostavio legalnu vlast nad područjem nizine Ferghana.
Nizina je također služila za krijumčarenje velikih količina opijuma iz Afganistana prema Rusiji. IMU je dobivao izdašne donacije od saudijskih donora koji su bili bliski princu Turkiju al-Faisalu. Štoviše, može se ustvrditi kako je pokret bio produkt vehabijskog pokreta Hizb ut-Tahrira kojeg su osnovali Saudijci, a središte mu je bilo u Londonu. Njime su upravljale britanske obavještajne službe uz asistenciju CIA-e. Hizb uz-Tahrir je bio 2004. bio najjači islamistički pokret u cijeloj srednjoj Aziji i probio se u Xinjiang.
Može se uočiti kontinuitet suradnje: CIA, Saudijci, Gullenov pokret i džihadističke skupine, a meta su bile Rusija i Kina. Gullenove islamske škole i medrese osnivale su se po cijelom Uzbekistanu, a mnoge od njih su ugošćivale agente CIA-e kao "profesore engleskog jezika". Ujguri su imali brojne urede u Istanbulu. Tada je Gullenov pokret još uvijek surađivao s turskom vladom Recepa Erdogana. Ujguri su u Turskoj promicali secesionističke zamisli istočnoturkestanske autonomije.
Međunarodna krizna skupina (ICG) objavila je 2013. sljedeću prognozu budućnosti xinjianških muslimanskih terorista: "Postoji opasnost da srednjoazijski džihadisti koji se sada bore uz talibane poslije 2014. svoju borbu prenesu u domovinu. To bi prouzročilo velike probleme i u srednjoj Aziji i Kini. Puka ekonomska intervencija možda ne bi bila dovoljna. Za 2014. planirano povlačenje američkih i NATO postrojba iz Afganistana izaziva osobito veliku zabrinutost: kineske separatističke organizacije trenirale su u Afganistanu, a i u Pakistanu pa će stabilnost, ili njezina odsutnost, biti prema mišljenju Pekinga, izravno povezana s islamističkim pobunama u kineskom pograničju."
Svjetski ujgurski sabor, Rebiye Kadeer, Turanijev Pokret za neovisnost Turkestana i Islamska stranka Turkestana potaknule su Ujgure u Xinjiangu na pobunu kako bi se destabilizirala ta energetski ključna kineska provincija, a posljedično i cijela Kina. Međutim, CIA i State Department imali su i šire ciljeve pa su uz njihovu pomoć rasle islamističke skupine u Pakistanu kako bi se destabilizirao Mjanmar odnosno kinesko-mjanmarska energetska infrastruktura, ali i Bliski istok i Afrika. Američki policy-makeri nastojali su, a i danas dan nastoje, prekinuti ključne naftovode i plinove koji opskrbljuju Kinu i spriječiti kineski Novi put svile koji je najveći trgovinski projekt svih vremena vrijedan 900 milijardi $. Kina je dugoročno glavni konkurent Americi na geopolitičkom polju i da bi osujetili moć Kineza, Amerikanci su spremni na sve pa i na suradnju s različitim grupacijama radikalnih islamista.
Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.
