Čudesni svijet bioluminiscencije: Prirodna svjetla i njihove tajne u najdubljoj tami

Prirodni svijet daje nam brojne ljepote na uvid, zapravo sve što nas okružuje u prirodi ima svoju ljepotu, sastavni je dio neprekinutog plesa života, smrti i ponovnog rođenja. Možemo li uopće zaći u prirodu, čistu prirodu, da nam u vidokrugu nema ničeg osim prirode kakva je postojala naizgled oduvijek? Jer čim svoj vidni "kadar" oslobodimo svega što smo stvorili mi dobijemo osjećaj kao da gledamo u davnu prošlost, nadajmo se i u budućnost. Čim nakratko izbjegnemo promet, sve te zgrade, kuće, dalekovode, asfalt, i nađemo se u prostoru koji je isključivo prirodan ne možemo ne osjetiti da smo i sami dio njega. Kudikamo više nego kad smo okruženi "našim i našima", jer sve što smo izgradili možemo samo privremeno spašavati od konačne dekonstrukcije, uključujući i najveća arhitektonska zdanja i "čuda".

Žurimo izgraditi, organizirati, spasiti od urušavanja... I neminovno moramo osjećati jednu dozu anksioznosti. Sve oko nas je ili prolazno ili će, u pojmu širine vremena, uskoro biti. Ali priroda, iako se i ona mijenja, stoji pred nama kao pojam beskonačnosti i smirenja.

Jasno da i kad zađemo u nju ona više nije ona kakva je bila prije nekoliko milijuna godina. Vrijeme i nju mijenja, uključujući i proces evolucije koji je tako spor da ga neki teško mogu prihvatiti čak i kao činjenicu, ali njeni putevi, kroz godine koje su toliko brojne da ih naš kratki životni vijek svjesno ni ne zna percipirati, stvorili su najraznolikije pojave kojima se nemoguće ne diviti.

Toliko je situacija i scena koje nas već prepoznatljivo nadahnjuju. Koliko će još puta biti opjevan šum valova koji u bezbrojnom nizu stižu do obale mijenjajući je zauvijek, jedan po jedan, polako, ali sigurno da sigurnije ne može biti? A zalazi sunca? Vjerojatno cijeli spektar ljudskih emocija ne bi postojao da im se divimo, vežemo uz njih posebnu sjetu i melankoliju. Dok sunce tone iza brda, upada u more, ili nestaje pod niskim oblacima, svjesni smo da će izaći ponovno s druge strane iako samu pomisao da možda neće poistovjećujemo s konačnim krajem, ili svojim ili vremena uopće.

U vrlo praktičnom smislu većina toga čemu se divimo je igra svjetla i sjene koja dopire do naših očiju. Svjetlo nas raduje i uvijek mu se veselimo. U najtežim trenucima jedino nas ono vuče dalje, u simboličnom smislu čekamo ga nekad dugo, godinama, u nadi da će i nama jednom "zasjati sunce".

Mi smo, dakako, postali gospodari svjetla. Naučili smo stvarati vatru, a nedugo zatim, u tom kontekstu rastezljivosti vremena, i struju koja titra svuda oko nas. Naši gradovi, a sve više i sela, nikad ne spavaju u mraku. Svjetla u noćima možda imamo i previše. Opće je poznato koliko svjetlosno zagađenje u gradovima može biti štetno po životinjski i biljni svijet. Vjerojatno i po nas same. Nismo nikad baš u potpunosti razotkrili zašto spavamo svake noći, ali možda ne spavamo u predahu od svjetla koje je uvijek tako blizu, prekidač na dohvat ruke, mobitel pored kreveta, svjetlo na ulici. Jasno, to što smo stvorili ne možemo više eliminirati. Grad bez ulične rasvjete brzo bi se pretvorio u jedno jako neugodno mjesto.

U prirodi ćemo pak pronaći, ako odemo dovoljno daleko, mjesta potpunog mraka, pod uvjetom da se i Mjesec slaže tih dana. Naći ćemo mrak u kojem se ne vidi "prst pred nosom", a ako ste se ikad našli u takvoj situaciji, recimo u nekoj dubokoj šumi i da pritom nemate nikakvo sredstvo za osvjetljavanje, strah i panika mogu biti takvi da ćete to iskustvo pamtiti cijelog života. Ne tako davno naši preci bi mirno čekali pojavu sunca, nama baš ne bi bilo svejedno, jednostavno više nismo u stanju prakticirati takva stapanja s prirodom.

Ali i u takvim trenucima možda, ako ste sretni, mrak neće biti potpun. Jer jedna od najljepših pojava koju možete sresti u prirodi svakako je bioluminiscencija, odnosno svijetljenje u živih organizama. Ljepotu krijesnice može se u potpunosti doživjeti tek u takvom mrklom mraku, kad ona odjednom postaje jedino svjetlo.

Krijesnice su pak tek jedne od mnogih organizama koji su u stanju svijetliti u mraku. Fascinantno je da, primjerice, postoje neki jednostanični organizmi koji svijetle čitavi, doslovno jesu svjetlost.

Kod mnogih većih životinja nailazimo na tu mogućnost. Imamo kukce koji svijetle, ribe, glavnošce... Gotovo svi oni imaju posebnu žlijezde koje luče posebnu svjetlosnu tvar koja se zove luciferin (od latinske riječi za svjetlo - lux).

Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.