Digitalna revolucija s vremenom je promijenila svijet i način na koji ljudi svakodnevno funkcioniraju i žive. Jedan od važnih rezultata digitalne revolucije jest nastanak i razvoj digitalne ekonomije. Općenito gledano, digitalna revolucija obuhvaća razvoj tehnologije iz analognih mehaničkih i elektroničkih uređaja u digitalnu tehnologiju koja se koristi danas. Digitalna revolucija je informacijska revolucija. Proces digitalne revolucije može se pratiti negdje od sredine 20. stoljeća do danas.
Godine 1947. pojavio se tranzistor čija je pojava omogućila razvoj naprednijih računalnih sustava. Tijekom 1950-ih i 1960-ih mnoge vlade i vojske imale su u svojoj uporabi računalne sustave. Godine 1971. Intel je razvio Intel 4004. Riječ je o mikroprocesoru koji je pokrenuo razvitak mikroračunala. Tijekom 1970-ih po prvi put je predstavljeno kućno računalo, video igre i konzole za video igre. Zlatno doba video igara započelo je igrom Space Invaders. Razvoj digitalne tehnologije ubrzao je proces prebacivanja s analognog na digitalno zapisivanje. Službenik unosa podataka unosio je analogne podatke koje je prebacivao u digitalni oblik. Tijekom 1980-ih godina dogodilo se da su se računala počela sve više upotrebljavati u razvijenim zapadnim zemljama Europe i Sjeverne Amerike. Računala su postala sveprisutna u školama, domovima, industriji, tvrtkama.
Mnogi bankomati su automatizirani, pojavili su se prvi industrijski roboti, elektronska glazba ali i video igre su postale sve nazočnije u popularnoj kulturi. Krenuli su se širiti brendovi kao što su Tandy, Apple i Commodore. Statistika je pokazala kako je Commodore 64 najprodavanije računalo svih vremena jer je između 1982. i 1994. prodano 17 milijuna primjeraka. Prema podacima vlade Sjedinjenih Američkih Država iz 1984. 8,1% američkih kućanstava imalo je osobno računalo. Ta brojka je do 1989. porasla na 15%, s tim da je gotovo 30% kućanstava s djecom mlađom od 18 godina posjedovalo računalo. Krajem 1980-ih sve veći broj kompanija oslanjao se na računala i na digitalnu tehnologiju. 1983. Motorola je izradila prvi mobilni telefon koji je koristio analognu tehnologiju, ali nisu se prodavali u komercijalnom smislu. Digitalni mobiteli krenuli su se prodavati od 1991. u Finskoj kada se pojavila 2D mobilna mreža.
Prvi digitalni fotoaparat kreiran je 1989. u Japanu i sljedeće godine u SAD-u. Do otprilike sredine 2000-ih godina prevladali su u usporedbi s tradicionalnim filmom. 1989. nastao je World Wide Web. On je javno postao dostupan vladi i sveučilištima 1991. godine. Prvo javno digitalno emitiranje televizijskog signala u HD tehnologiji bilo je 1990. na Svjetskom nogometnom prvenstvu. No, izvan Japana HD nije postao dominantan sve do sredine 2000-ih. Godine 1993. nastao je Mosaic, prvi internetski preglednik koji je osim teksta mogao prikazati i slike i postao je osnova za kasnije preglednike kao što su Internet Explorer, Netscape Navigator. Internet se brzo širio u drugoj polovici 1990-ih. Do 1999. skoro je svaka država ima vezu na internet, a skoro pola Amerikanaca i ljudi u nekim drugim zapadnim državama, redovito je koristilo internet. Do 2000. dvije trećine kućanstava u SAD-u posjedovalo je osobno računalo. Početkom prvih godina novog stoljeća, mobilni telefoni zajedno s osobnim računalima postaju svenazočni. Naravno, i jedni i drugi doživljavali su ubrzani napredak i imali su više opcija. I tijekom devedesetih postojale su tekstualne poruke, ali nisu postale toliko raširene kao početkom novog stoljeća kada su postale do tad neviđeni kulturni fenomen.
Početkom 21. stoljeća digitalna revolucija je zahvatila cijeli svijet jer se nije ograničavala samo na razvijene zapadne zemlje već i na zemlje u razvoju i siromašne države. Godine 2005. zabilježena je brojka od milijardu korisnika interneta. Do kraja prvog desetljeća 21. stoljeća mobitele je koristilo 3 milijarde ljudi širom planeta. Oko 2010. HDTV se sve više udomaćio i postalo uobičajeni oblik emitiranja televizijskog programa. 2 milijarde ljudi koristilo je internet 2012. godine. 2015. tableti i mobiteli su premašili broj osobnih računala. Krajem 1980-ih manje je od 1% svjetske tehnologije svoje podatke spremalo u digitalnom formatu, da bi ta brojka 2007. dosegnula 94%, a više od 99% 2014. godine. Godina 2002. smatra se početkom digitalnog doba kada je čovječanstvo bilo u prilici pohraniti više podataka digitalno nego analogno.
Što se tiče poslovanja, pojam digitalizacije se ponajviše upotrebljava za razvoj i unapređenje poslovnih operacija, poslovnih modela, funkcija i aktivnosti kroz iskorištavanje digitalnih tehnologija i snažniju uporabu digitaliziranih podataka. Kako bi se to postiglo, potrebno je digitalizirati informacije, odnosno podatke. Digitalizacija se odnosi na sustave uvida i sustave angažmana, tom prilikom koristeći digitalizirane procese i podatke. Digitalizacija podrazumijeva 'usmjeravanje komunikacije, interakcije, poslovnih funkcija, poslovnih modela u digitalne modele koji se najčešće sastoje od digitalnih i fizičkih sadržaja, integriranog marketinga i/ili pametne proizvodnje koristeći pritom autonomne, poluautonomne i ručne operacije.' Tri osnovna cilja digitalizacije su: unapređenje proizvoda/usluga, automatizacija procesa i pojednostavljenje komunikacije. Ukupno gledano, digitalizacija je otvorila vrata i omogućila razvoj digitalne ekonomije, digitalnog poslovanja i digitalne transformacije poslovanja i života.
Digitalna ekonomija je pojam koji se u znanstvenoj literaturi koristi kao krovni pojam za definiranje novih modela poslovanja, proizvoda, usluga, tržišta, ali i brzorastućih sektora ekonomije, naročito onih sektora ekonomije koji se zasnivaju na digitalnim tehnologijama i inovacijama kao temelju poslovanja. Digitalna ekonomija se u praksi često vezuje, ali i poistovjećuje s pojmovima industrijske revolucije 4.0, nove ekonomije i internetske ekonomije. Može se zaključiti kako se digitalna ekonomija odnosi na ekonomiju inovacija, ekonomiju znanja, ekonomiju informacija, iliti vrstu ekonomije u kojoj ljudi koriste puno više svoj intelekt, mogućnost obrade informacija i procesuiranje znanja nego što koriste fizičku snagu. Digitalna ekonomija se zasniva na stalnoj i intenzivnoj primjeni digitalnih tehnologija, ponajviše informacijsko-komunikacijske tehnologije, u neprekidnom procesu inovacije, kreativnosti i generiranja novih vrijednosti.
Premda se pojam digitalne ekonomije prvi puta pojavio davne 1995. (tada se pojavila knjiga američkog znanstvenika 'The Digital Economy: Promise and Peril in the Age of Networked Intelligence'), s konceptualnog stajališta pojam digitalne ekonomije se zasniva na intenzivnoj primjeni digitalne, tj. informacijske i komunikacijske tehnologije u poslovanju čime nastaju radikalne promjene u poimanju resursa poslovanja. Resursi prestaju biti opipljivi, fizički, a postaju digitalni, elektronički, tj. neopipljivi. Stalna primjena elektroničkog načina poslovanja ne odnosi se samo na tehnološka obilježja već i na ekonomske aktivnosti, strukture, modele, procese što u krajnjem slučaju znači kako se radikalno mijenja način kreiranja ekonomske vrijednosti.
Koncept digitalne ekonomije zasniva se na 5 ključnih načela:
1. integraciji i istodobnoj primjeni neovisno razvijenih tehnologija i mogućnosti koje pružaju (informacijska i komunikacijska tehnologija pružaju prilike ponajviše u formi podataka, softvera, hardvera, 3D printera, robotike, virtualne stvarnosti, nosivih tehnologija te različitih aplikacija koje daju uređajima nove funkcije)
2. integraciji progresivnih koncepcija poslovanja (agilno poslovanje, korporativno poduzetništvo, 'design thinking', ekonomija dijeljenja, zelena ekonomija, personalizacija, 'gamifikacija', prilagođavanje poslovanja željama potrošača, stvaranje novih potreba kod korisnika)
3. korištenju digitalnih platformi poslovanja (kvalitetno povezani i digitalizirani poslovni procesi omogućuju brzo, efikasno i inovativno izvršenje poslovnih zadataka)
4. uspješnim i 'neodoljivim' digitalnim poslovnim modelima
5. vođenju temeljenom na poduzetničkoj organizacijskoj kulturi, inovativnosti i stvaranju nove vrijednosti (digitalno vođenje)
Prema mišljenju Thomasa Mesenbourga mogu se navesti 3 glavne komponente koncepta digitalne ekonomije: e-poslovna infrastruktura (softver, hardver, telekom, ljudski kapital, mreže), e-poslovanje (svi poslovni procesi koji se odvijaju pomoću računalnih tehnologija i interneta), e-trgovina. U digitalnoj ekonomiji, digitalna mreža i digitalna infrastruktura pružaju određenu globalnu platformu zahvaljujući kojoj poslovni subjekti traže i dijele informacije, komuniciraju i strategije. Nedavno je digitalna ekonomija definirana kao 'grana ekonomije koja proučava nepostojeće marginalne troškove nematerijalne robe preko mreže.'
Danas se vrijednost digitalne ekonomije otprilike procjenjuje na 3 bilijuna dolara, a cjelokupna vrijednost nastala je u posljednjih 20-ak godina što je više nego impresivan podatak. Rast i razvoj digitalne ekonomije ima bitan utjecaj na cjelokupnu ekonomiju. Svi sektori gospodarstva, uključujući tradicionalne, moraju iznaći rješenja kako se prilagoditi digitalizaciji gospodarstva što je trend koji će u budućnosti samo i dalje rasti i biti svenazočan. Digitalna ekonomija nije ograničena samo u poslovnom svijetu već obilježava i sve više život cjelokupnog čovječanstva na određeni način. Pozitivno je što digitalna ekonomija otvara nova radna mjesta i služi kao pokretač gospodarskog rasta i inovacija. S druge strane, negativno je to što ovakva ekonomija troši desetinu ukupne svjetske količine električne energije. No, digitalna ekonomija je svakako budućnost svijeta.
Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.
