Prilikom ulaska u Siriju iz susjednog Libanona posjetitelje pozdravljaju veliki jumbo plakati sirijskog predsjednika Bashara Al-Assada. Na jednom plakatu ponosno piše: "Dobrodošli u pobjedničku Siriju". U prijestolnici Damasku mnoge kontrolne točke koje su redovito zaustavljale cestovni promet su uklonjene. Glavni dio grada je ponovno spojen sa svojim prostranim perifernim četvrtima koje je jednom držala naoružana opozicija. Također, Damask je natrpan izbjeglicama i posjetiteljima iz drugih dijelova Sirije koje dolaze na kraći ili duži rok u relativnu sigurnost glavnog grada.
Posljednjih tjedana ponovo su porasle nade da je kraj Sirijskog građanskog vrata pred vratima. Sirijski rat po svome trajanju nadmašio je Drugi svjetski rat jer traje više od sedam godina što je već više od godinu dana duže od najkrvavijeg rata svih vremena. U oružani sukob koji je započeo prvo kao serija prosvjeda, a pretvorio se u lokalni rat uskoro su se uključile sve regionalne i svjetske sile na izravan ili neizravan način. Rat u Siriji postao je poprište svojevrsnog Trećeg svjetskog rata na lokaliziranom prostoru.
"Skoro je gotovo. To je poput djeteta kada kreće hodati, kreće se jedan po jedan korak... Pobjeda će uvijek biti na našoj strani." Izjavio je to 60-godišnji Sirijac Nazeer Habash dok je koračao prema svome domu blizu željezničke postaje Hijaz u središnjem Damasku. Na središnjem trgu nedaleko od prostora gdje su sve do prije nekoliko mjeseci padale granate pobunjenika, skupine mladih i obitelji su pravile selfije, a blizu su se i igrala djeca. Slavljeničko, relaksirano i pozitivno ozračje u područjima Sirije pod vladinim nadzorom posljedica je uspješnih ofenziva Sirijske arapske vojske (SAA) ove i prošle godine.
Raširen je osjećaj da je Assadova vojska zahvaljujući neupitnoj potpori saveznika Irana i Rusije dobila rat ili je barem porazila mnoge pobunjeničke skupine koje su ga željele svrgnuti: pripadnike tzv. Islamske države iznad svih. Sirija je pretrpjela katastrofalnu štetu i stradanja od početka rata u proljeće 2011. do današnjega dana. Prema najnovijim procjenama Sirijskog opservatorija za ljudska prava, u ratu je poginulo između 350 i 500 tisuća ljudi. Oko 7.6 milijuna Sirijaca je raseljeno unutar zemlje, a njih oko 5 milijuna je napustilo zemlju. U nekim aspektima čini se da je rat daleko od svršetka. Zemlja je danas podijeljena između Assadove vlasti, Kurda, opozicije koju predstavlja Slobodna sirijska vojska (FSA), ISIS-a, podružnice sirijske Al-Kaide Tahrira al-Shama, i turske vojske i njihovih saveznika. No, sigurno je da se rat smiruje pa se osim podržavatelja Assada i pripadnici opozicije nadaju da će rat uskoro završiti što bi konačno dovelo do stabilnosti i sigurnosti ne samo Sirije već i Bliskog istoka. Ali da bi se to uistinu ostvarilo trebat će puno truda i rada u Siriji ali i izvan nje.
Assadove trupe sada kontroliraju nekadašnja glavna uporišta i tvrđave opozicije i ključne gradove kao što su Aleppo, Homs, a čak i kolijevku revolucije iz 2011. Daraau koju su sredinom srpnja konačno oslobodile vladine snage nakon godina teških borbi. Ključni dio granice Sirije s Jordanom prema Izraelu koji je bio zatvoren nekoliko godina ponovo se otvara i SAA se približava Golanskoj visoravni. U Jordanu se nalazi više od 800 000 sirijskih izbjeglica koje bi se uskoro trebale početi vraćati u svoju domovinu što je nedavno obznanilo sirijsko ministarstvo vanjskih poslova te je postavilo upute izbjeglicama koju proceduru moraju pratiti kako bi se uspješno vratile.
Nakon osvajanja Daraae jačaju nade da će se obnoviti trgovinska razmjena s arapskim zemljama, a pogotovo sirijski izvoz. Sirijci sada mogu upravljati automobilima od jordanske granice na jugu do centralne provincije Hame na jednoj od najvažnijih državnih autocesta gdje su promet godinama blokirali pobunjenici. Postoje informacije da će kasnije tijekom godine biti ponovo puštena u promet željeznička pruga od Damaska do Aleppa.
Jedan od najnovijih vladinih vojnih uspjeha bio je kada su sredinom srpnja pobunjenici pristali vladinim snagama predati zadnje džepove otpora u pokrajini Quneitra u jugozapadu Sirije što je otvorilo prostor da SAA ponovo uspostavi vlast na granici s Izraelom. Na taj način je izravna vojna prijetnja Damasku nestala i grad je krenuo živjeti manje stresan život. Tijekom srpnja nakon godina neodržavanja, prvi put nakon izbijanja rata je održan i festival cvijeća u Damasku koji se prije rata redovito održavao. Ove godine od stranih predstavništava bili su nazočni samo Irak i Bugarska, ali i to je napredak. Dodatan znak normalizacije može se vidjeti u prijemnim uredima damaškog sveučilišta jer na kampus dolaze studenti iz donedavnih ustaničkih sirijskih područja.
Prijestolnica izgleda sve bolje i živahnije dok donedavna predgrađa pod kontrolom pobunjenika kao što su Douma (gdje se dogodio navodni kemijski napad u travnju ove godine) i istočna Ghouta leže u ruševinama. Međutim i tamo zahvaljujući radu buldožera i druge mehanizacije se život vraća u normalu i otvara se sve više dućana, a izbjegli se vraćaju. Više nema nestašice hrane, roba dolazi, ali cijene su visoke i mnogi ih si ne mogu priuštiti. Električna energija i opskrba vodom su još uvijek nešto što mnogi u predgrađima Damaska mogu samo sanjati. Narod se mora oslanjati na električne generatore za struju i cisterne za vodu da bi mogao normalno funkcionirati.
Nakon nedavnih uspjeha, Assadova vlada je bacila oko na preostali dio južne Sirije gdje su umjereni pobunjenici na nekim dijelovima još uvijek jaki. Vladine trupe nastoje potpuno osigurati jug zemlje, a čini se da u tome nedvosmisleno uspijevaju. Posebna priča je Idlib na sjeverozapadu Sirije koji je postao zadnje veliko uporište pobunjenika koje podupiru SAD i EU kao i Turska koja ima kontrolu nad manjim sjevernim dijelovima Sirije. U bliskoj budućnosti ne treba isključiti mogućnost okršaja Assadovih i Erdoganovih snaga jer dvojica lidera nikada se nisu slagala, iako u zadnje vrijeme Turska iz pragmatičnih interesa (čitaj: strah od Kurda) podržava opstanak sirijske države s moćnom centralnom vladom. Assad je izjavio da je spreman koristiti vojnu silu ako bude trebalo za stavljanje pod kontrolu Idliba. Danas se čak čini da bi više prepreka mirovnim sporazumu stvarali upravo Turci nego Amerikanci jer očito žele imati vlast nad dijelovima sjeverne Sirije i ne namjeravaju se povući olako. Turska je već uspostavila deset promatračkih postaja u Idlibu kojima upravljaju turski vojnici i koji su spremni se oduprijeti SAA ako ona započne ofenzivu. S turske točke gledišta, bilo kakav pokušaj vojnog zauzimanja Idliba naići će na žestok turski odgovor.
Upravo su mirovni pregovori i mirovni sporazum jedino rješenje za sirijski sukob. Nijedna strana oružjem ne može napraviti prevlast niti bi to geopolitičke okolnosti dopustile. Za postizanje konačnog mira u Siriji ključan je savez između Rusije, Irana i Turske koji žele zaustaviti rat. Ali problem je da Turci ne vole Assada dok su Rusi i Iranci njegovi glavni partneri koji su zaslužni da je njegova Sirijska Arapska Republika uopće preživjela. Rat se smiruje i ide prema svoje kraju, a jedino bi neki novi kemijski ili slični užasni napad mogao ponovno razbuktati sukob. Ali takve stvari se ne mogu isključiti. Događale su se već dva puta s Trumpom, ali i ranije.
Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.
