Kada govorimo o aktualnoj globalnoj krizi prouzrokovanoj koronavirusom najčešće se fokus prebacuje na dvije teme - prva se tiče broja mrtvih i statistika kojima se nastoji predvidjeti koliko će žrtava ukupno biti. Druga se tiče situacije koja će nastati neposredno nakon završetka krize kada počinje neminovno nova - ekonomska kriza. Kroz te teme i njihove varijacije poprilično malo spominje se ona podjednako neugodna, za život ljudi esencijalna - dostupnost hrane.
To je zanimljivo imajući u vidu kako je puno govora bilo oko toga da ljudi "panično kupuju" namirnice. Konsenzus je vrijedio, bar na početku, kako je stvaranje prevelikih zaliha nepotrebno (u slučaju da se kupuje hrana koja će propasti ako ne bude uskoro konzumirana nije samo nepotrebno već i nehumano), uz tvrdnju da će se prazne police uskoro popuniti.
Taj prvi stav bio je točan. Police se nisu ispraznile zbog nagle nestašice hranidbenih (i drugih) proizvoda, već zbog činjenice da je potražnja odjednom snažno nadjačala ponudu. Već smo u nekom od prethodnih tekstova govorili o tome kako funkcionira moderni supermarket - na policama (i u skladištima) ima uvijek taman dovoljno hrane za potražnju koja se krajnje precizno mjeri i očekuje. Naravno, na ovakve izvanredne situacije se ne računa.
Dakle, prva "pražnjenja polica" nisu problem, a artikli koji nedostaju uskoro će ponovno biti dostupni zbog činjenice da, unatoč mjerama, linija proizvodnje i distribucije nije nigdje prekinuta (kao što bi možda bila u ratnom stanju). No, čekanja mogu potrajati. Primjerice, procjena je da za jednu "dozu" piletine, da bi završila na tanjuru korisnika, treba ukupno oko 60 dana.
Supermarketi sada "punom parom" rade da što prije obnove svoje police jer im je, dakako, u interesu da se proda što je više moguće. Oni s boljim tehničkim kapacitetima užurbano će pokušati organizirati online narudžbe i dostave imajući u vidu kako se sve više ljudi nalazi u samovoljnoj ili prisilnoj samoizolaciji.
I kraća kriza samim time može proći bez ikakvih većih neugodnosti što se tiče ljudske potrebe za hranom i dnevnim kalorijskim unosima. No, što ako kriza potraje više od predviđanja? Onda imamo problem, popriličan.
Postojeće mjere izolacije vode se pretpostavkom da će se cijela ova situacija riješiti u rekordnom roku. Nije teško uočiti kako od samog početka krize diljem svijeta ne nedostaje optimizma, ima ga u izobilju, o u situaciji poput ove može biti kontraproduktivan. Svaka zemlja i svaka vlast diljem svijeta očekivala je bolju situaciju od one u kojoj se našla. Tragičan primjer je danas SAD gdje se virus širi munjevito, a ne tako davno tamošnje vlasti vjerovale su kako će proći neokrznuto. Europa je pak kao u nekakvom polusnu dočekala ovu krizu iako su stručnjaci upozoravali još u siječnju kako Kina u Wuhanu ne spašava samo Kinu već i svijet (koji je dobio vremena za pripremu, ali se pripremio nije).
Kako pak krive procjene situacije mogu utjecati na opskrbu hrane? Već utječu. U travnju i svibnju kreće velika sezonska berba lubenica u američkim saveznim državama Florida i Californija. Na brojnim mjestima berba je već trebala početi, ali nije - zašto nije? Zato jer iste beru primarno jeftina radna snaga iz Meksika. Ona sada čeka pred zatvorenim granicama, a lubenice će istrunuti na poljima...
Fokusirajući se na ono primarno zaboravljamo koliko je ova kriza široka te da utječe na cijeli svijet i sve aspekte tog svijeta. Neće samo lubenice istrunuti na sve jačem proljetnom suncu. Propast će usjevi diljem Amerike jer, kako u izvještaju navodi Reuters, "američki građani nisu brali voće i povrće već desetljećima".
Za pšenicu, srećom, postoje automatizirani strojevi, ali tu je još puno toga čemu sada prijeti propast... borovnice, dinje, mrkva, krastavci, mango, breskve, grožđe, maline, salata, brokula, cvjetača, breskve, šljive, nektarine... Nešto će se pokupiti ipak, ali malo, a tome će onda cijena otići u nebo.
Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.
