Uvod
Omogućavanje slobode kretanja radnika unutar Europske unije u funkciji stvaranja i jačanja unutarnjeg tržišta te realizacije bitnih ciljeva socijalne politike jedan je od temelja europskog projekta još od samoga začetka europskog projekta 1957. godine. Sloboda kretanja ljudi jedno je od vitalnih područja djelatnosti Europske Zajednice, kasnije Unije, usmjerenog prema ostvarenju unutarnjeg tržišta, te jedan od najvažnijih oblika izražavanja građanstva Europske unije. Ona danas predstavlja nužan uvjet ne samo funkcioniranja unutarnjeg tržišta već i provedbu temeljnih prava građana unije i njihovih obitelji- to se najbolje vidi u činjenici da su ovu slobode dosad koristili i koriste milijuni ljudi.
Snažnu potporu takvoj politici omogućavala je aktivistička orijentacija Europskog suda koji je kroz case law s vremenom izvršio izuzetno velik utjecaj na razvoj ovoga prava o brojnih s njim povezanih pitanja. Pojam radnik tumači se u pravu Europske unije u raznim kontekstima, a ovisno o kontekstu primjenjuje se mjerodavno pravo EU ili nacionalno pravo države članice. Prilikom primjene prava EU nužno je znati kriterije koji određuju kada se osoba smatra radnikom. Praksa Suda EU ima važnu ulogu u određivanju navedenih kriterija te ju je stoga potrebno dobro poznavati.
Važnost primjene definicije pojma 'radnik' na razini EU očituje se u osiguravanju zaštite u državama članicama i ispunjavanju svrhe direktive koje uređuju radno pravo. U članku ćemo dati prikaz slobode kretanje radnika kao temeljne gospodarske slobode u Europskoj uniji, koji su pravni temelji te slobode te što države ne smiju raditi kako bi ograničili slobodno kretanje ljudi, odnosno radnika te koja su ograničenja slobode radnika u određenim okolnostima.
Kratak pregled najvažnijih Osnivačkih ugovora o Europskoj uniji
Kamen temeljac Europske unije počiva na ugovoru koji je potpisan još 19. travnja 1951. godine, a stupio je na snagu 1952. godine. Naravno, riječ je Ugovoru u Europskoj zajednici za ugljen i čelik. Ovim ugovorom šest država potpisnica (Njemačka, Francuska, Belgija, Italija, Nizozemska, Luksemburg) osnivaju neovisnu organizaciju sa supranacionalnim ovlastima i nju prenose upravljanje tada strateškim resursima- ugljenom i čelikom. Cilj stvaranja zajedničkog tržišta za ove sirovine je, osim gospodarskog razvoja i ekonomske integracije navedenih država, i izbjegavanje ratnih sukoba.
Ovaj ugovor je istekao 2002. godine. Sljedeći važan ugovor je Ugovor o Europskoj ekonomskoj zajednici i Ugovor u Europskoj zajednici za atomski energiju- ovi ugovori su potpisani 25. ožujka 1957. godine, a stupili su na snagu 01. siječnja 1958. godine. Poznati su i pod nazivima Rimski ugovori, a njima je osnovana Europska ekonomska zajednica (EEZ) i Europska zajednica za atomsku energiju (Euratom). Temeljni ciljevi su uključivali stvaranje zajedničkog tržišta i produbljivanje ekonomskih integracija među državama članicama u različitim područjima politika ( primjerice, poljoprivreda, transport). Ugovor o Europskoj uniji, koji je potpisan 07.veljače 1992. godine, a stupio na snagu 01. studenog 1993. godine, poznat je još i pod nazivom Ugovor iz Maastrichta. Ovim ugovorom uspostavlja se Europska unija kao krovni pojam koji uključuje Europske zajednice te međuvladine oblike suradnje: zajedničku vanjsku i sigurnosnu politiku i policijsku i pravosudnu suradnju u kaznenim stvarima. On je ujedno i osnova za stvaranje i uspostavu monetarne unije.
Europska ekonomska zajednica preimenovana je u Europsku zajednicu (EZ) te su uvedeni novi oblici odlučivanja i šire ovlasti Europskog parlamenta. Ugovor iz Amsterdama potpisan je 02. listopada 1997., a stupio je na snagu 01. svibnja 1999. godine. Ovim ugovorom omogućuje se tehnička prilagodba, renumeracija članaka i konsolidacija Ugovora o Europskoj zajednici i Ugovora o Europskoj uniji. Sporazum o socijalnoj politici postaje dio Ugovora o Europskoj zajednici. Uvedena je mogućnost pojačane suradnje između pojedinih država članica (tzv. varijabilna geometrija); uvodi se iz Schengenski acquis u okvire Ugovora o Europskoj uniji i Ugovora o Europskoj zajednici putem posebnih protokola. Ugovor iz Nice, potpisan 26. veljače 2001., a koji je stupio na snagu 01. veljače 2003. godine, omogućio je reformu institucija radi lakšeg prihvata novih država članica. Najvažniji ugovor za Europsku uniju, onaj koji se može mjeriti s osnivačkim ugovorom iz 1951. godine, je Ugovor iz Lisabona, poznat i pod nazivom Reformski ugovor. Potpisan je 13. prosinca 2007. godine, a stupio je na snagu 01. prosinca 2009. godine. Ovim ugovorom želi se postići modernizacija EU radi stvaranja demokratičnije, učinkovitije i transparentnije Unije s visokim stupnjem participacije njenih građana u odlučivanju. Europska unija ovim Ugovorom dobiva pravnu osobnost i postaje pravna sljednica Europske zajednice, veće ovlasti Europskog parlamenta u odlučivanju, nove institucije i funkcije.
Ugovor o Europskoj zajednici preimenovan je u Ugovor u funkcioniranju Europske Unije (UFEU). Slične ciljeve i reforme sadržavao je Ugovor o Ustavu za Europu (potpisan 29. listopada 2004.), koji nikad nije ratificiran te nije stupio na snagu. Također treba spomenuti i Povelju temeljnih prava EU, koja je svečano proglašena 07. prosinca 2000. godine te prilagođena i ponovno proglašena 12. prosinca 2007. godine, a stupila je na snagu 01. prosinca 2009. godine. Iako su Povelju inicijalno potpisali i proglasili predsjednici Europskog parlamenta, Komisije, Vijeća u Nici 2000. godine, pravno obvezujuću snagu jednaku osnivačkim Ugovorima dobiva tek stupanjem na snagu Ugovora iz Lisabona 01. prosinca 2009. godine (današnji članak 6, stavak 1. Ugovora o Europskog uniji.
Povelja sadrži katalog građanskih, političkih, gospodarskih i socijalnih prava građana EU-a te je obvezujuća za institucije i druga tijela EU-a u skladu s načelom supsidijarnosti kao i za države članice u implementaciji prava EU-a. Osnivački ugovori dopunjeni su i Ugovorima pristupanju s novim državama članicama; posljednja koja je pristupila Europskoj uniji je Republika Hrvatska 01. srpnja 2013. godine.
Kretanje osoba kao temeljna gospodarska sloboda EU
Sloboda kretanja ljudi jedna je od ključnih područja djelatnosti Europske zajednice, usmjerenog prema ostvarenju unutarnjeg tržišta te jedan od najvažnijih oblika izražavanja građanstva Europske unije (dalje u tekstu EU). Premda je sloboda kretanja ljudi prvotno uvedena zbog ekonomskih razloga (veća razmjena između gospodarskih subjekata, što posljedično dovodi i do povećanja i rasta standarda), Europska unija danas pod pojam kretanja ljudi obuhvaća sve kategorije građana EU, što uključuje i one koji su ekonomski neaktivni, odnosno nezaposleni; uvjet je samo da imaju dovoljno financijskih sredstava za život . Sloboda kretanja ljudi u EU je jedna od temeljnih sloboda na kojima počiva EU te je ona nužan uvjet ne samo funkcioniranju unutarnjeg tržišta već i provedbe temeljnih prava građana Unije i njihovih obitelji. Valja napomenuti da se široka prava na slobodno kretanje na području EU odnose isključivo na državljane država članica EU s obzirom da oni ujedno imaju status građana- načelo zabrane diskriminacije primjenjuje se na kretanje ljudi iz jedne države članice u drugu, bilo radi zapošljavanja kao radnici, samozaposlene osobe i pružatelji usluga, bilo kao osobe koje ne obavljaju ekonomsku aktivnost.
Prava građana EU-a na slobodno kretanje zajamčeno je Ugovorom o funkcioniranju Europske unije (dalje u tekstu UFEU, bivši Ugovor o Europskoj zajednici, dalje UEZ) i sekundarnim pravom Zajednice, te dalje razvijeno i zaštićeno praksom Suda EU-a; drukčija je situacija kod državljana koje su s Europskom zajednicom i njezinim članicama sklopile Europske sporazume (ES) i Sporazume o stabilizaciji i pridruživanju (SSP) . Ovim potonjim je ograničeno pravo na slobodno kretanje te je izrazito ovisno o ekonomskoj ovisnosti pojedinca.
Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.
