Predsjednik turskog parlamenta, Mustafa Sentop, poručio je danas kako Turska i Azerbajdžan vode pregovore oko stvaranja ujedinjene vojske - turkijske vojske. "Jedna nacija - dvije države, to je naša ideja. Uvijek će biti tako. Po tom pitanju održali smo brojne sastanke i dogovorili mnoge stvari", rekao je Sentop.
Izjavu je dao danas nakon prvog trilaterlanog sastanka predsjednika parlamenata Turske, Azerbajdžana i Pakistana. Malo je reći da je ovo vrlo značajna vijest u geopolitičkom smislu, a predstavlja još jedan korak u jačanju turskog utjecaja, ovog puta na prostoru post-sovjetskog svijeta. Dakako, to je svijet na kojeg je dugo računala (i još uvijek računa) Rusija što znači da zapravo govorimo o još jednom srazu između Ankare i Moskve iako se ovaj itekako dao naslutiti...
Podsjetimo, Turska je imala ogromnu ulogu u prošlogodišnjem sukobu između Armenije i Azerbajdžana. Stali su snažno na stranu Bakuu i to je rezultiralo velikom azerskom pobjedom od koje će se Armenija još dugo vremena oporavljati. Tek je Rusija zaustavila taj sukob doslovno stajući između dvije sukobljene strane slanjem mirovnih snaga i isposlovanjem prekida vatre. Armenija se pak morala odreći dijela svog teritorija kojeg su držali još od zadnjeg rata, onog u prvoj polovici 90-ih godina.
Za Rusiju je ovo bio krajnje kompleksan sukob jer iako imaju i vojne baze u Armeniji jasno je da će Moskva nastojati do kraja, koliko god je to moguće, postaviti se kao neutralni mirotvorac jer obje zemlje su bivše sovjetske republike, odnosno tvore prostor gdje Rusija želi zadržati svoj utjecaj. Taj utjecaj se pak kreće u amplitudama od raspada SSSR-a. Sve sovjetske republike krenule su svojim putem, a Rusija je 90-ih i početkom ovog stoljeća više brinula o tome kako samu sebe održati na okupu (ratovi u Čečeniji...). Danas pak, kad Rusija ponovno želi sebe pozicionirati kao jednu od (naj)većih sila utjecaj u post-sovjetskom prostoru (i malo šire) za nju je od esencijalne važnosti.
Za Tursku je pak sve bilo "vrlo jasno" - Armenija i Turska su već povijesni neprijatelji.
Post-sovjetske republike (naročito brojni "stanovi") bile su godinama zapravo geopolitički poprilično zapostavljene, ali danas se njihova geostrateška važnost naglo povećava i to ne samo zbog energetskih zaliha koje se tamo nalaze već možda još i više zbog velikih kineskih ambicija intenzivnog infrastrukturnog spajanja Azije i Europe - jer toliko tog novog prometa ići će upravo preko ovog prostora centralne Azije.
Imajući u vidu vrlo dobre odnose između Rusije i Kine moglo bi se reći da Pekingu ne bi toliko smetao utjecaj Moskve, ali priča je sasvim drugačija ako se ovdje negdje uspije ugurati i SAD, a mogao bi. Nije bez veze ruski ministar obrane Sergej Šojgu danas poručio kako se američka vojska povlači iz Afganistana da bi "gledala situaciju preko ograde". Što je preko ograde? Puno post-sovjetskog prostora: Tadžikistan, Uzbekistan, Turkmenistan... Nije tajna da SAD već vodi vrlo konkretne pregovore s nekim od ovih zemalja kako bi se eventualno tamo utaborili "na neko vrijeme".
A sad je tu i Turska čiji je angažman još i konkretniji. "Problem" s Turskom je taj što nitko ne može sa sigurnošću reći želi li Turska biti samostalan igrač ili će se prije ili kasnije prikloniti nekoj od velikih sila (kad osjeti pritisak s druge strane)? Da, točno je da Turska i Rusija imaju određene točke zajedničke suradnje, pa čak i u Siriji gdje se formalno zapravo bore na suprotnim stranama, ali Turska je svejedno NATO članica i unatoč povremeno zategnutim odnosima između Ankare i Washingtona svejedno koristi svaku priliku za "izglađivanje odnosa".
Vratimo se na plan stvaranja zajedničke "turkijske vojske". Ako je to zaista koncept oko kojeg će se Turska angažirati onda je to nešto što bi u nekoj budućnosti moglo obuhvaćati i više od Turske i Azerbajdžana. Podsjetimo, "turkijski svijet", odnosno prostori gdje se govori nekim od turkijskih jezika popriličan je (kao što vidimo na donjoj karti).
Zemlje i regije gdje se govori turkijskim jezikom
Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.
