Eksperimentalni film u svijetu i u bivšoj Jugoslaviji - globalni pokret novog vala i otpor prema komercijalnom filmu

Eksperimentalni film vrlo je često u suprotnosti s dominantnom kinematografijom koja je komercijalna i pitkija za manje pronicljivog gledatelja. Zato takve filmove u pravilu nećete moći pogledati u velikim kinima, već u specijaliziranim umjetničkim kinima (art house), kino dvoranama u sklopu umjetničkog muzeja, na festivalima, na internetskim platformama ili sličnim opskurnijim mjestima.

Eksperimentalni film se javlja pod još mnogim imenima, kao što je avangardni film, vizionarski ili underground, dok se u jugoslovenskoj teoriji i praksi javlja pod imenom "antifilm" u Zagrebu i "alternativni film" u Beogradu.

Filmski teoretičar Ante Peterlić govori o tri osnovna filmska roda – igrani, dokumentarni i eksperimentalni film. Objašnjava nadalje kako se atributom "eksperimentalni" ponekad se imenuje svaki "postupkom originalniji igrani film". Neki teoretičari ipak će radije naziv "avangardni film" ili "eksperimentalni film" rezervirati za probranu skupinu onih filmova u kojima su zaista na pionirski način korištena filmska izražajna sredstva i gdje je snažno izražen novi pristup toj umjetnosti.

No što je zapravo eksperimentalni film? To je film u službi pomicanja granica, koji intenzivno preispituje filmske konvencije i nove mogućnosti rada, istražuje nenarativne oblike ili alternative tradicionalnim narativima ili metodama rada. Karakteristično je da se redatelj posluži zanemarivanjem kronologije i logike uzročno-posljedičnog, a vremenska perspektiva može biti labava ili nelinearna. Takvi filmovi obično se više bave formom nego sadržajem.

Nemoguće je reći točno po čemu je avangardni film različit od "standardnih filmova", međutim, mogu se izdvojiti neke česte karakteristike.

Što to konkretno znači? Eksperimentalni film možda neće imati likove, dijaloge ili radnju, barem ne na način kako smo navikli. Umjesto radnje, film se može baviti izražavanjem nekog stanja, studijom određene emocije poput recimo nostalgije, u istoimenom filmu Andreja Tarkovskog, redatelja kojeg inače najviše povezujemo sa stilskom strujom Poetic Cinema.

U njegovom drugom filmu, Zrcalo, ista glumica tumači više likova smještenih u vremenski okvir od stotinjak godina, a istovremeno više glumaca različite starosne dobi tumači isti lik, u različitim vremenima. Radnja nema linearni tok, nego se prebacuje iz perioda u period. U filmu glume i neke osobe iz redateljevog osobnog života, što stvara još jači autobiografski komentar. Uz finu poetiku i izrazitu estetiku filma, krajnji učinak je snažna emocija, duboka impresija. Ne treba inzistirati na pronalaženju logičnih odgovora na svako pitanje, bitno je da smo osjetili to nešto posebno i doživjeli film kao takav na jedan zanimljiv i drugačiji način.

Eksperimentalni filmovi mogu biti i manipulirane fotografske slike, kolažni filmovi, kratki filmovi ili neka fuzija svega toga. Može se manipulirati zvukom, brzinom i vrstom kadra, mogu se koristiti mehanički uređaji za optičke efekte, na primjer pomoću zrcala (ako ćemo razmišljati van okvira računalnih efekata)... Redukcija osnovnih elemenata filma može ići do toga da slika nastane fizičkom intervencijom na filmsku vrpcu, kao što je grebanje ili nanošenje boje. Tada možemo govoriti o apstraktnom filmu ili o filmu koji sadrži neke tehnike apstraktnog filma.

"Manje-više, uvijek govorim -ajmo učiniti ono što nije učinjeno-." Jean-Luc Godard

Prema do sada rečenom, za gledanje su potrebna otvorena čula, a neki pak kažu da je iskustvo gledanja takvog filma vrlo cerebralno iskustvo i da u njemu uživamo zbog svega što znamo o filmu. Prema tome, redatelj mora biti vrhunski poznavatelj filmskog jezika i svih filmskih tehnika. No eksperimentalnim filmom mogu se baviti i amateri, kao što je to bio slučaj sa kinoklubovima u bivšoj Jugoslaviji (o tome više u daljnjem tekstu). Također, dolaskom računalnog doba, video-umjetnost postala je dostupna mnogim amaterima, kao i gledateljima.

Filmovi koji ne žele biti poput holivudskih

Eksperimentalni ili avangardni film je bliži čistoj umjetnosti, a udaljava se od zabavnog karaktera i komercijalnosti, premda su granice nekada nejasne. Nerijetko je takav film u svjesnom otporu mainstreamu u svakome pogledu. Jer dominantni komercijalni film napravljen je za gledatelja koji je pasivan, dok avangardni film zahtijeva angažiranost gledatelja i daje mu mogućnost donošenja vlastitog suda.

"Spielberg, kao i mnogi drugi, želi uvjeriti prije nego što raspravlja. U tome ima nešto vrlo totalitarno." – i ovo je rekao Godard.

U nekim slučajevima kritičari se ne slažu oko toga je li film mainstream ili ne, je li umjetnički kriterij u dovoljnoj mjeri zadovoljen da bi prihvaćanje kod široke publike moglo biti tek "popratna pojava". Jer gledatelj probranog umjetničkog ukusa u pravilu ne voli osjetiti "miris zarade", ili da ga se gleda kao konzumenta proizvoda (filma).

Na primjer, dok su neki kritičari nazvali avanturističku indie dramu My Own Private Idaho (1991.) "vježbom filmskog eksperimentiranja visoke umjetničke kvalitete", drugi su ga smatrali ambicioznim mainstream filmom. Ovaj, danas kultni klasik, smatra se prekretnicom u New Queer Cinema, pokretu nezavisnog filmskog stvaralaštva, jer ranih devedesetih rušio je bitnu tabu temu. Film redatelja Gusa Van Santa avangardan je i po tome što je snimljen po Shakespearovoj drami, a slojevite uloge vrhunski su odglumile mlade zvijezde River Phoenix i Keanu Reeves.

Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.