Do prije tridesetak godina na tržištu električne energije postojao je monopol. Zbog specifičnosti električne energije i tehnoloških ograničenja za njenu proizvodnju monopol je bio optimalno rješenje za snabdijevanje električnom energijom krajnjih korisnika. Do tada su sve nacionalne ekonomije organizirale svoj elektroenergetski sektor u okviru jedne kompanije, najčešće državne, koja se bavila proizvodnjom i snabdijevanjem električnom energijom svih korisnika. Monopolu i lošoj politici vladinih regulatornih agencija nastojalo se doskočiti uspostavljanjem konkurentnog tržišta električne energije, koje je trebalo osigurati postizanje tzv. realne cijene električne energije, odnosno dati mogućnost krajnjem kupcu da bira dobavljača (proizvođača ili distributera) od kojeg će kupovati električnu energiju.
Uvođenje konkurencije na tržište je dio složenog reformskog procesa elektroenergetskog sektora, koji je započeo u svjetskim razmjerima 80-tih godina prošlog stoljeća. Ovaj proces se počeo dešavati pod općom neoliberalnom paradigmom pomicanja infrastrukturnih industrija od centraliziranih organizacija u državnom vlasništvu, ka privatizaciji, javnom reguliranju i tržišno orijentiranim strukturama. No, dosadašnja iskustva pokazuju da se reformskom procesu sektora pojedinih zemalja ipak mora pristupati individualno uzimajući u obzir karakteristike sektora (raspoloživost resursa, veličinu, raspoložive tehnologije, povijesni razvoj) koje definiraju inicijalnu strukturu tržišta i određuju polaznu točku reformskog procesa i njegovih rezultata.
Liberalizacija i decentralizacija tržišta
Liberalizacija europskog tržišta energetike vođena 'plemenitim' idejama o povećanju efikasnosti industrije, većom stabilnosti cijena pojačanom konkurencijom i sigurnosti ponude dovela je do nekoliko strukturnih promjena na tržištu. Imperativ inovacije postao je ključ održivosti kompanija na tržištu, a tradicionalni poslovni modeli više ne generiraju dobit kao nekad. Današnje europsko energetsko tržište ima vrlo sličnu strukturu kao i ostala tržišta sirovina, iako se energetika od ostalih sirovina razlikuje u nekoliko ključnih karakteristika. Prvo, skladištenje je ograničeno, teško je naime skladištiti energiju u velikim količinama, i relativno skupo u odnosu na ostale sirovine. S druge strane, potražnja za električnom energijom izrazito je varijabilna te se razlikuje od dana do dana, unutar dana ili sezone, a velik broj klasičnih elektrana nije prilagođen varijabilnoj proizvodnji. Nadalje, granični trošak proizvodnje struje znatno se razlikuje među različitim elektranama. Primjerice, granični trošak proizvodnje struje u termoelektrani s plinsko-turbinskim postrojenjem može biti i do šest puta veći u usporedbi s graničnim troškom proizvodnje u nuklearnim elektranama.
Ovo tržište karakterizira i činjenica da je energija jedna od najvažnijih sirovina, što je čini i važnom političkom temom pa su investitori često izloženi riziku državnih intervencija i posebnih regulativa. Europske energetske korporacije već dulje prolaze kroz krizu čiji su glavni uzroci pad maloprodajnih cijena, porast upotrebe izvora obnovljive energije, rast energetske učinkovitosti i decentralizacija proizvodnje. Profiti kompanija u energetskom sektoru, ponajprije u proizvodnji električne energije, već su dulje u slobodnom padu, a sam je sektor trenutno na prekretnici. Kao što je era liberalizacije tržišta s početka ovog stoljeća industriji donijela značajne strukturne promjene, i ovaj se put mogu očekivati jednako bitne strukturne promjene.
Liberalizacijom tržišta i pojavom dodatne konkurencije potrošači su dobili barem prividno aktivniju ulogu u upravljanju vlastitom opskrbom električnom energijom. Prema podacima EU-a, više od 510 milijuna potrošača, nalazi se na tržištu s liberaliziranom ponudom. Tijekom 2001. oko šest posto kućanstava promijenilo je distributera. Europska unija, kad je riječ o liberalizaciji tržišta, trenutno je vodeće tržište; u SAD-u je ta brojka pet puta manja, dok je u Australiji i na Novom Zelandu više od 25 puta manja. Zaoštravanje konkurencije dovelo je i do veće diferencijacije usluge i proizvoda.
Ove promjene zajedno dovele su do pada profitabilnosti tradicionalnih poslovnih modela europskih energetskih kompanija, te učinile inovaciju imperativom za kompanije koje žele opstati na tržištu. Sve navedene promjene rezultirale su i značajnim padom profita u ovoj industriji. Agregirana operativna dobit industrije pala je od 62 milijarde eura u 2011. na 55 milijardi, te se očekuje da će se taj trend nastaviti ne promijene li se poslovni modeli. Analitičari očekuju da bi do 2020. dobit mogla biti niža i od 50 milijardi eura. Takva su očekivanja rezultirala i reakcijama investitora pa se sektor komunalnih usluga opskrbe energijom nakon niza godina više ne promatra kao industrija koja nudi visoke povrate uz relativno nizak rizik. Najveće udarce doživjele su kompanije u Njemačkoj.
Velike kompanije kao EON i RWE već su najavile mogućnost obustave rada nekoliko velikih termoelektrana. Međutim, teško da će rezanje kapitalnih troškova anulirati negativan utjecaj pada prihoda. Nastavi li se takav trend, ne treba isključiti ni mogućnost da ovi moćni divovi zatraže investitore dodatne kapitalne injekcije kako bi zadržali trenutni rejting. Valja napomenuti da je decentralizacijom sustava u posljednjih desetak godina utjecaj malih pogona porastao s 10 GW u 2000. godini na 70 GW kapaciteta. Udruga proizvođača električne energije Eureletric tako očekuje da će decentralizacija dovesti i do strukturnih promjena u distribucijskim mrežama, a znatno se povećao i broj subjekata koji istodobno mogu biti i proizvođači i kupci. Nadalje, više od tri milijuna kućanstava počelo je s proizvodnjom vlastite energije solarnim panelima ili biomasom.
Obnovljivi izvori energije
Osim decentralizacije, u trend ciklusu su i obnovljivi izvori energije. Obnovljivi izvori energije, kao što su solarna energija, vjetroelektrane ili proizvodnja energije biomasom, zabilježili su znatan rast prošlih godina. Od 2000. godine postrojenja obnovljivih izvora zabilježila su značajan rast u ukupnom udjelu svih novih postrojenja. Postrojenja obnovljivih izvora bez vode porasla su s dva posto 2000. na 11 posto 2011. godine. Europska unija postavila je dugoročan cilj od 20 posto do 2020., međutim nekoliko je zemalja već premašilo ciljanu brojku. U Danskoj je zabilježeno 31 posto takvih postrojenja, u Njemačkoj 22 posto, dok Španjolska i Portugal zajedno bilježe 21 posto. Švedska je odlučila pomoću biomase i geotermalnih izvora biti 50 posto neovisna do 2020. godine, a plan Danske je sto postotna neovisnost do 2035.
Njemačka u jednom danu, instalira fotonapona kao primjerice Hrvatska u cijeloj godini, gasi nuklearke, a u Francuskoj ravni krovovi javnih zgrada moraju biti popločeni fotonaponskih panelima. Radi se o integralnim planskim projektima kojima se motivira lokalna potrošnja na način da se građani od potrošača pretvore u proizvođače električne energije. No, da bi se moglo integrirati mnogo obnovljivih izvora, među kojima su i punionice za elektroautomobile, preduvjet je postojanje tzv. inteligentne mreže (smart grid). Ona mora biti fleksibilna, primjerice kad nestane struje ili vjetra da se može povećati proizvodnja iz, kao opcija, malih brzih plinskih termoelektrana.
Drugi moment je pohrana energije, u čemu je važan 'e-mobility' jer u planovima razvoja spremnici elektroautomobila bili bi također i spremnici energije - ako automobil preko dana troši malo energije skupljene iz fotonaponskih panela, kasnije može iz baterija davati energiju u mrežu. Također, na velikom broju europskih tržišta, obnovljivi izvori imaju povlašten status, obvezujući otkupljivače da otkupe svu na taj način proizvedenu energiju, vrlo često po povlaštenim tarifama. Ta je regulativa dovela do smanjenja maloprodajnih cijena i smanjenja tržišta za tradicionalne proizvođače. Primjerice, indeks cijena energije u Njemačkoj pao je za 27 posto u 2012. godini.
Varijabilnost obnovljivih izvora
S druge strane, varijabilna priroda obnovljivih izvora energije dovela je do pojačanja volatilnosti potražnje za energijom kod tradicionalnih elektrana. Kako bi se prilagodili varijabilnom karakteru potražnje, tradicionalni proizvođači bilježe dodatne troškove, koji s padom prihoda negativno utječu na ukupnu zaradu. Što se tiče supranacionalne razine, financiranje transformacije energetskog sektora počelo je nagrizati ne samo kompanije i potrošače, nego i javne proračune. Krajem 2012. europski su porezni obveznici plaćali 38 milijardi eura subvencija za obnovljive izvore energije. Planovi potpora činili su se prihvatljivim na malim volumenima koje takvi izvori proizvode, međutim ekonomska kriza i stisnutiji proračuni prošlih su godina teže podnijeli tu razinu subvencija. Ipak, politika EU-a i dalje je snažno okrenuta prema obnovljivim izvorima, neovisno o troškovima.
Nisu samo investitori ti koji naglašavaju rast inovacije – zaziva ga i EU koja smatra da će rast inovacije u energetskom sektoru riješiti ključne probleme: smanjenje zagađenja, sigurnost ponude i prije svega ekonomsku isplativost. Europska unija očekuje da će do 2030. dodana vrijednost inovacija u tom sektoru iznositi 70 milijardi eura, odnosno 135 eura per capita. Trenutni je fokus energetske politike tako usmjeren na obnovljive izvore energije i inovacije.
Međutim, možda bi trebalo uzeti u obzir i alternativni pogled na situaciju. Obnovljivi izvori energije zasad su još uvijek relativno nestabilni, u velikom broju nisu samoodrživi i značajno ovise o državnim subvencijama. S druge strane, klasične termoelektrane potrebne su da bi održavale infrastrukturu i rješavale pitanje volatilne ponude. Većina je klasičnih termoelektrana u privatnom vlasništvu te nije isključena mogućnost potpune promjene poslovnog modela tih kompanija, bilo da riječ o državnoj odredbi ili poslovnoj odluci. Jednako tako, regulatoru je jasno da je određen broj klasičnih elektrana tržištu potreban.
Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.
