Europu se počelo psihološki privikavati na veliki rat: Mogu li Orban i Fico zaustaviti ratni stroj? Hoće li im se na vrijeme pridružiti i drugi? Ili je EU demokracija već postala jednoumlje koje tolerira samo jako sitna odstupanja?

Dugo vremena mađarski premijer Viktor Orban slovio je za jedinog EU i NATO lidera koji zastupa, recimo to tako, "drugačiju" vanjsku politiku, naročito kad je riječ o odnosu prema Rusiji i ratu u Ukrajini. Prije izbijanja rata Orban se predstavljao kao prijatelj ruskog predsjednika Vladimira Putina. U međuvremenu se taj odnos ipak udaljio, generalno ili samo za javnost, teško je reći, ali Orban je ostao "glavobolja" Bruxellesa, naročito nakon što je krajem prošle godine blokirao paket pomoći za Ukrajinu u iznosu od 50 milijardi eura.

Je li se zbog tog poteza Orban pred cijelom Europom prokazao kao pro-ruski državnik? Tako ga se označilo, očekivano, ali pritom valja podsjetiti na to da brojni lideri srednjih i nešto manjih sila (Mađarska bi svakako bila u kategoriji "nešto manjih") vole koristiti svoje pravo glasa kad se traži konsenzus ne bi li "izvukli" određene benefite za sebe. Takav primjer imamo u Turskoj (primjer "srednje sile") koja je mjesecima blokirala ulazak Švedske u NATO savez. Sad su popustili, ali sigurno ne "besplatno". Naime, američki predsjednik Joe Biden zatražio je jučer od Kongresa da "hitno odobri" prodaju F-16 vojnih zrakoplova Turskoj. Podsjetimo, između Turske i SAD-a godinama je trajao spor oko prodaje vojnih zrakoplova, uključujući i F-35. Činjenica da sad Biden hitno traži odobrenje te prodaje gotovo da potvrđuje kako će na taj način Turska biti nagrađena jer je napokon dozvolila Švedskoj da uđe u NATO.

Iz te perspektive označavanje Orbana "pro-ruskim političarem" je donekle kratkovidno ili u najmanju ruku nepotpuno. Možda Orban i ima određene simpatije prema Moskvi, mada je nedvosmisleno osudio uporabu vojne sile protiv Ukrajine, ali u isto vrijeme Orban jako dobro shvaća svoju poziciju i da njome može za Mađarsku izvući najveću moguću korist.

A koja bi to korist bila i isplati li mu se zaista ploviti protiv struje? Ovisi - o tome koliko on to čini za vrlo aktualne mađarske interese, a koliko s ciljem dugoročne implementacije jedne ideologije koja bi bila alternativa postojećoj. Primjerice, mađarski ministar vanjskih poslova Peter Szijjarto poručio je da će Mađarska (koja preuzima rotacijsku predsjedavajuću ulogu Europskom unijom) tražiti da EU prestane, kako kaže, "poticati dolazak migranata".

Kako to misli izvesti? Ne misli valjda da će blokadom 50 milijardi eura pomoći za Kijev dovesti do internog preokreta u europskoj politici? Naravno da ne, ali europsku politiku nitko ni ne želi (bar ne na toj razini) promijeniti kroz neke preokrete već postupno i sistematski. To je u konačnici sigurnije rješenje koje vodi prema tome da se Europa neće jednog jutra probuditi u novoj stvarnosti, ali će se ta stvarnost primicati polako iz dana u dan. Naravno, pitanje oko toga je li to pozitivno ili negativno po Europu je predmet vrlo nezavidne debate. Približavaju se i EU parlamentarni izbori (početkom lipnja) te se već sad svi potezi mogu promatrati kao dio političke kampanje.

Mađarska ne misli da će se EU dubinski transformirati ako oni nastave ulagati veto na potporu Ukrajini, ali nadaju se da će izvući neke određene koristi za sebe, možda u vidu većeg pristupa EU fondovima. Ali zar nije EU baš usredotočena da Mađarsku kazni i uskrati joj novac zbog njenog "neliberalnog ponašanja" - ili "pogrešnog glasanja", kako se uzme - nije li to već neko vrijeme na agendi? Jest, ali ostatak EU-a koji se sukobljava s Mađarskom uvijek polazi od provjerene taktike da su mrkva i batina bolje od samo batine. Tome se svakako nada i Budimpešta.

Drugi cilj ovog protivljenja Bruxellesu i skoro općem konsenzusu je privlačenje drugih aktera na svoju stranu. Privlačenjem ne iz pozicije već iz opozicije na poziciju. U tome je Mađarska uspjela u susjednoj im Slovačkoj koja je izabrala svog nekadašnjeg premijera Roberta Ficu, ali sad kao vrlo eksplicitnog zagovaratelja stavova koji su itekako "orbanovski".

I tako Mađarska više nije sama. Zajedno su Budimpešta i Bratislava snažne? Ne naročito. Zapravo u neku ruku pravo je čudo da dvije zemlje s ne baš pretjerano moćnom diplomacijom dolaze u ovu poziciju buntovnika i nadaju se privući i druge. Gdje da ih nađu? Po svuda. Cijela Europa je jedan veliki bazen pobunjeničkog potencijala. Možda svojim samim postojanjem dovuku preokret i recimo u jednoj Njemačkoj, što bi bio gotovo pa šah-mat za... jako puno toga (vidi: Analiza rastućeg nemira: Europa će biti i taoc i žrtva Njemačke koja se sprema za svoj unutarnji konflikt).

Ali do onda Orban i Fico moraju djelovati u tandemu, što će biti jako teško. Ne zato što ne bi - dvojica su se prošlog tjedna zapravo zato i sastali u Budimpešti, da dogovore kako "izdržati" što dulje - ali pritisak na njih je vjerojatno veći no što će moći izdržati jer bi se morali kockati i s nacionalnim interesima.

Što im se zapravo može dogoditi? Bruxelles se već prijeti Budimpešti aktivacijom tzv. Članka 7. Što bi to točno bilo? To bi bilo najoštrije kažnjavanje Mađarske za neposluh do sada, suspenzija glasačkih prava po pitanju EU odluka. Dakako, na taj način bi EU s lakoćom odobravao sve pakete vojne i ekonomske pomoći Ukrajini jer bi se Mađarsku jednostavno ušutkalo. No, to bi također značilo da Mađarska nema prava ni po pitanju ekonomskih odluka, a to je već nešto što bi moglo nanositi ozbiljne udarce njenom gospodarstvu.

Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.