Južna Azija je po mnogočemu specifična svjetska regija. Ona pokriva Indijski potkontinent podno Himalaja sve do Indijskog oceana i obuhvaća države SAARC-a: Indiju, Pakistan, Afganistan, Bangladeš , Nepal, Šri Lanku, Maldive, Butan. Površina Južne Azije zauzima 5.2 milijuna četvornih kilometara što je oko 3.5% površine planeta Zemlje. Međutim, na tome geografski relativno malom prostoru, živi oko 1.7 milijardi ljudi iliti čak jedna četvrtina svjetskog stanovništva. Zbog toga je Južna Azija najnapučenija i najgušće naseljena regija na svijetu. I riječ je o nuklearno naoružanoj regiji koja pati od siromaštva, ali i doživljava fascinantan gospodarski rast. I cijelo to kompaktno područje postaje ruska zona interesa, odnosno Moskva sve aktivnije upravlja južnoazijskim političko-gospodarskim procesima.
Posljednjih nekoliko godina, politički analitičari posvećuju veliku pozornost novim geopolitičkim tokovima koji potkopavaju moć Sjedinjenih Država u svijetu: jačanju ruskog utjecaja u Europi, Bliskom istoku pa i Aziji, rastu utjecaja Kine u Aziji i Africi. No, često se Južna Azija ostavlja po strani kao regija na koju je i sam Bog zaboravio, ali to naravno nije istina. Riječ je o strateški izuzetno važnom prostoru gdje se dodiruju interesi Rusije, Kine i Amerike.
Posljednjih mjeseci i godina tijek događaja omogućio je Rusiji da izravno osujeti moć Amerike u regiji i da ju malo pomalo stavi pod svoju kontrolu. Četiri su najvažnija procesa: 1. sve veća nazočnost tzv. Islamske države u Afganistanu; 2. Trumpova odluka da povuče SAD iz iranskog nuklearnog sporazuma; 3. promjena američke politike prema Indiji i Pakistanu i 4. rastuće kineske investicije u Srednjoj Aziji sukladno inicijativi Novog puta svile iliti "Jedan pojas-jedna cesta".
Nemogućnost lokalnih afganistanskih snaga reda i sigurnosti kao i neefikasnost američkih postrojbi da pacificiraju Afganistan, omogućili su ISIL-ovcima da uspostave značajnu nazočnost u regiji. Nedavni samoubilački bombaški napad koji je ciljao sastanak vjerskih lidera u Kabulu bio je tek jedan od najnovijih napada ISIL-a u Afganistanu. Sve veća prisutnost te terorističke radikalne organizacije brine ruske kreatore politike jer oni strahuju od mogućnosti da bi teroristi u Afganistanu mogli surađivati i inspirirati čečenske i uzbekistanske militante što bi izazvalo nestabilnost na periferiji Ruske Federacije i/ili u izravnom ruskom susjedstvu. Ne treba zaboraviti da je upravo nastojanje da se onemogući djelovanje islamističkih terorista glavni razlog ruske intervencije u sirijskom ratu.
Ruski ministar vanjskih poslova, Sergej Lavrov, nakon što se krajem travnja susreo s ministrima Šangajske organizacije za suradnju (SCO) izrazio je zabrinutost o jačanju ekstremista, primarno iz tzv. Islamske države, koji ulaze u Afganistan kroz Siriju i Irak te postaju udomaćeni na u afganistanskim sjevernim provincijama, koje graniče ili su u blizini granice s ruskim saveznicima iz Sporazumne organizacije za kolektivnu sigurnost, kao što su Tadžikistan i Kirgistan. Ova rastuća prijetnja je natjerala Ruse da naprave zaokret u svojim strateškim kalkulacijama i da podrže afganistanski mirovni proces koji nastoji pomiriti vladu u Kabulu s Talibanima. Lavrov je ponovio rusku podršku mirovnom procesu tako što je npr. ruski obavještajci onemogućavaju ISIL-u da vrbuje pripadnike talibanskog pokreta. Uz to, iako zvuči ironično, Rusi su započeli s pomoći Talibanima protiv kojih su se borili tijekom rata 1980-ih. Američki general i zapovjednik američkih postrojbi u Afganistanu, John W. Nicholson Jr., je nedavno izjavio da Rusi "uvelike pretjeruju s brojem ISIL-ovih boraca" u Afganistanu, kako bi legitimizirali "neki stupanj potpore Talibanima". Afganistanski dužnosnici također su optužili Rusiju da Talibane opskrbljuje s dalekozorima za noćno gledanje, lakim oružjima i srednjim i teškim strojnicama.
Odluka Trumpa da povuče SAD iz sporazuma o iranskom nuklearnom programu, pružila je još jednu priliku Rusiji da potkopa američki položaj u Afganistanu. U prošlosti su i američki i afganistanski dužnosnici tvrdili da je Iran financirao, slao oružje i uvježbavao talibanske militante za borbu protiv vladinih snaga u jugozapadnom dijelu države. Nakon Trumpove jednostrane odluke o povlačenju iz iranskog sporazuma, Teheran je bio dodatno potaknut da poveća slanje oružja i opreme Talibanima kako bi oni nanijeli što veće gubitke američkim postrojbama. Iran je nekad provodio sličnu strategiju u Iraku i uspješno je u suradnji s Rusijom pomogao snagama Bashara Al-Assada da opstanu na vlasti u Siriji.
Promjena američke politike u Južnoj Aziji stvorila je nove dobrodošle opcije za Rusiju. Zadnjih godina sve prisniji odnosi Indije i Amerike i istovremeno sve gori američko-pakistanski odnosi stvorili su uvjete koji su pogodovali zbližavanju Islamabada i Moskve. Još 2014. Pakistan i Rusija potpisali su sporazum o obrambenoj suradnji koji je doveo do toga da Rusi ukinu embargo na izvoz oružja u Pakistan. Unatoč protivljenju Indijaca, Rusi su naposljetku prodali Mi-35 borbene helikoptere Pakistanu, održali 2016. zajedničke vojne vježbe s pakistanskom vojskom s kojom pojačavaju vojnu suradnju pogotovo zbog prijetnje radikalnog islamizma. Osim toga, prodali su i svoje motore pakistanskim zračnim snagama za korištenje u mlažnjacima JF-17. Pakistan se odjednom našao u sve jačoj diplomatskoj izolaciji od SAD-a pa je zato zatražio veće ruske investicije. Rusija i Pakistan su 2015. potpisali investicijski dogovor vrijedan 2 milijarde USD o izgradnji 1100 km dugog plinovoda od Karačija do Lahorea. To je najveći gospodarski projekt dvije zemlje još od sovjetskih vremena sedamdesetih kad su Rusi izgradili čeličane u Pakistanu. Trgovina razmjena 2016. iznosila je oko 400 milijuna $.
Premda je Rusija u početku izražavala svoje sumnje prema kineskom projektu Novog puta svile s vremenom je počela s Kinom raditi na njegovom ostvarenju kako bi se dvije zemlje bolje povezale i kako bi Rusija imala što bolji pristup prema Indijskom oceanu. Lavrov je izjavio da se posebna pozornost posvećuje "euroazijskoj gospodarskoj suradnji". Rusija će profitirati jer će tereti iz Južne Azije i Kine prolaziti putem željezničkih pruga kroz Rusiju do Europe. Iz strateške perspektive, rusko čvršće povezivanje u srednjoazijskim državama, kao što su Kazahstan, apsolutno izbacuje američki utjecaj iz te regije jer se tamošnje države počinju oslanjati na kineske i ruske investicije. A slično vrijedi i za južnoazijske države koje postaju oslonjenije na Rusiju s kojom nemaju repova iz prošlosti.
Kremlj je izvrsno iskoristio najnovije prilike u regiji koja ima pregršt problema. Pa tako npr. nema naznaka da će uskoro popustiti napetosti između nuklearnih sila Indije i Pakistana. Nije izgledno da će uskoro dvije države izgladiti granične sporove i pitanje Kašmira. U posljednje vrijeme situacija postaje još gora. Rivalstvo dva susjeda potkopalo je regionalnu suradnju pa Južna Azija ostaje jedna od najslabije integriranih regija u svijetu. Međusobna trgovina južnoazijskih država čini manje od 5% trgovine država u regiji. Južnoazijsko udruženje za regionalnu suradnju SAARC je doslovno nefunkcionalno tijelo. Budući da Južna Azija udomljava 1.7 milijarda ljudi bilo kakvi snažniji vojni sukob New Delhija i Islamabada bio bi katastrofalan. Ako bi se koristila nuklearna oružja i apokaliptičan.
I upravo zato je važna konstruktivna i pozitivna uloga koju igra Vladimir Putin koji je shvatio izuzetnu geopolitičku važnost ovih prostora još davnih dana, ali to se počelo vidjeti početkom aktualnog desetljeća kada je lansirao svoj zaokret prema Aziji (Putin's Pivot). U najnovijem ruskom vanjskopolitičkom konceptu iz 2016. strateški prioriteti su stavljeni na odnose s Afganistanom, Pakistanom i Indijom dok istovremeno te prioritete treba staviti u širu geopolitičku dimenziju odnosno uzeti u obzir utjecaj Pekinga i Washingtona.
Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.
