Gradovi kojih nema na karti: Arzamas-16 i "zatvoreni gradovi" SSSR-a - radili su na ključnim projektima, atomskoj bombi... nema izlaska, nema ulaska, no živjelo se "bez brige", a neki su ostali zatvoreni i do današnjih dana

Ovih dana ponovno se spominje ruski grad Sarov u kojem je smješten ruski centar za nuklearna istraživanja. No, tamo se u tajnosti proizvode i neka ruska napredna naoružanja kao što je jučer spomenuto novo lasersko oružje. Ali Sarov je grad kao malo koji drugi - on je jedan od preostalih "zatvorenih gradova". Takvih gradova u vrijeme SSSR-a bilo je poprilično, naročito u periodu od kasnih 40-ih pa do raspada SSSR-a 1991. godine. No, neki su ostali - zbog sigurnosnih i vojnih razloga - "zatvoreni gradovi" te se i danas u Rusiji klasificiraju kao "zatvorene administrativno-teritorijalne jedinice" (ZATO).

Kako je sovjetski nuklearni program rastao u kasnim 1940-ima, tako se širio nuklearni kompleks diljem Sovjetskog Saveza. Izgrađeni su cijeli gradovi i čuvani u strogoj tajnosti, a svi spomeni su uklonjeni iz dokumenata pa i sa zemljopisnih karata.

Bilo je više desetaka takvih gradova. Neki su se nazivali "naukogradi" (znanstveni gradovi) dok su neki bili posebno uspostavljeni za razvoj vojne tehnologije, nuklearnih reaktora, a kasnije i svemirskih letjelica.

Uglavnom su ih podizali zatvorenici iz gulaga - Sarov (koji se tada nazivao Arzamas-16) konkretno su uvelike podigli njemački ratni zarobljenici.

Gradovi su bili okruženi bodljikavom žicom i stražarima i nitko nije smio neovlašteno ni ulaziti ni odlaziti iz njih.

Mnogi stanovnici proživjeli su cijeli svoj život u zatvorenim gradovima i da ih nikada nisu napustili. Zvuči zaista strašno, iako sam život u tim gradovima - izuzev činjenice da većina iz njih nije mogla izaći - nije bio tako loš. Sovjetski zatvoreni gradovi bili su privilegirani. Imali su bolji standard stanovanja od sovjetskog prosjeka, hrana je bila bolja, kao i zdravstvena skrb.

Neki od najvećih ZATO-a u Sovjetskom Savezu bili su spomenuti Arzamas-16 (osnovan 1946., danas se zove Sarov), Sverdlovsk-44 (osnovan 1946., sada se zove Uralsk), Čeljabinsk-65 (osnovan 1947., sada se zove Ozersk) i Sverdlovsk-47 (osnovan 1947., sada se zove Lesnoj).

Imena su preuzeta iz obližnjih gradova, a broj označava broj poštanskog pretinca. Većina ZATO-a danas ima prava imena, ali neki su i danas zatvoreni. O brojnim zatvorenim gradovima se čak i danas malo zna, izuzetak su donekle dva najistaknutija - Arzamas-16 i Čeljabinsk-65.

Arzamas-16, danas poznat kao Sarov (njegov povijesni naziv), bio je jedno od najvažnijih mjesta u ranom razvoju sovjetske atomske bombe. Smješten otprilike 400 km od Moskve, bio je središte istraživanja i proizvodnje prve sovjetske atomske i hidrogenske bombe. Arzamas-16 bio je otprilike sovjetski ekvivalent Los Alamosu u SAD-u (gdje je kreirana prva atomska bomba), njegovi stanovnici su ga zato i prozvali "Los Arzamas".

U studenom 1942. fizičar Igor Kurčatov dobio je mali moskovski laboratorij, četiri grama radija i 30.000 rubalja za početak projekta sovjetske atomske bombe. Mogao je dovesti koliko god je znanstvenika želio, ali zbog goleme ratne nestašice stanova u Moskvi, to se pokazalo teškim. Kako je Klaus Fuchs proslijedio više informacija o projektu Manhattan Sovjetima (Fuchs je bio njemački fizičar koji je radio na projektu u SAD-u, ali je ujedno bio i sovjetski špijun), Kurčatov je također morao provjeriti sav materijal kako bi se uvjerio da je točan, što je proces koji je zahtijevao funkcionalni laboratorij. Projekt sovjetske bombe u konačnici nije daleko napredovao u svojim ranim godinama zbog činjenice da se još vodio Drugi svjetski rat.

Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.