Hodanje po žici nas slučajnih prolaznika: Kolika je zaista opasnost od nuklearnog rata?

Dva su osnovna pitanja danas na koja bi čovjek trebao znati odgovoriti. Na prvo pitanje odgovor bi morao biti jasan gotovo svakome, pa i onome koji nije navikao puno pitati sebe i druge. Drugi odgovor je složeniji, ali nije pretežak. Prvo pitanje je, da li bi se mogao i da li bi se trebao desiti nuklearni rat? Drugo je, a što ja mogu učiniti kako bih to spriječio? Krenimo nekakvim redom.

Nažalost dotle je došlo da se ta pitanja moraju postavljati. Da ne bude zabune, niti Francuskoj, Velikoj Britaniji, Americi, niti Rusiji, pa ni Izraelu (Iranu?), Sjevernoj Koreji, Pakistanu, a pogotovo valjda ne Kini i Indiji to nije prva opcija u tekućim i možda nekim budućim ratovima, ali jest opcija. Ona krajnja opcija. Dobro je da je tako. Loše je što ti ratovi i dalje traju, a vrlo loše je što su sve jasniji nagovještaji da se tu neće stati.

Logično je što ogromna većina vojnih i eksperata vanjske politike objašnjava da se nuklearni rat neće voditi i da je učestalo spominjanje nuklearnih raketa samo oprobana taktika zastrašivanja i odvraćanja neprijatelja. Pa što bi drugo mogli reći? U pravu su ti ljudi, makar 99 posto. Za razliku od 1991. barem se nitko od ovih naših domaćih analitičara ne služi frazom da se trebamo nadati kako će razum prevladati. Toliko godina kasnije valjda je svima jasno da razum nije opcija.

Jedan detalj posebno bode oči i para uši. Kako to da sada odjednom znamo razliku između taktičkih i strateških projektila nuklearnog tipa? Da li nas to mediji već pripremaju da se ne trebamo puno bojati taktičkih raketa? U usporedbi sa strateškim bombama, one se doimaju kao konfeti. Užasna je pomisao da smo se kao ljudi gotovo pomirili s tim da će prije ili kasnije negdje puknuti taktički nuklearni projektil. A onda se valjda trebamo nadati da će se na tome stati? Možda će se stati, a možda i neće. Kako se to uopće može kontrolirati?

Laici lako mogu na internetu pronaći osnovne podatke o nuklearnom oružju. Bomba koja je bačena na Hirošimu 6. kolovoza 1945. imala je razornu moć od 15 kilotona. Nazvali su je Little boy. Današnje taktičke bombe imaju snagu koja varira od djela jednog kilotona do 50 kilotona. Strateške imaju moć razaranja od 100 kilotona pa do više megatona (više tisuća kilotona). Bomba od 1.000 kilotona ima razornu snagu 66,6 puta veću nego Little boy. Obje vrste spomenutih bombi ima na tisuće i desetine tisuća. Premalo je na svijetu potencijalnih Hirošima za sve te bombe. Stvari stoje upravo tako.

Možda je vrijeme da čovjek prizna sebi da je u nečemu uspio. Razvio je potencijal vlastitog uništenja do krajnjih granica. Valjda bi se čovjek zbog toga trebao osjećati moćno. Kada bi se danas-sutra čovjek susreo sa nekim bićima iz drugih svjetova imao bi se čime pohvaliti. Zamislite taj razgovor: "Što je krajnji domet Vaše civilizacije gospodine čovječe?" "Mi smo, znate svemirska gospodo, razvili savršen sustav samouništenja, posve pouzdan i testiran u praksi. Možemo ga uvijek uporabiti ako nam zagusti".

Pogledajmo se u oči. To je realno stanje stvari. Od svih ideja koje su mu mogle pasti na pamet za 200.000 godina hodanja po Zemlji, samo je ovu homo sapiens razvio do savršenstva. Ta ideja ga je održala, za nju su živjele generacije, njoj je čovjek slijepo stremio ne osjećajući zamor i kolebanje. Sve druge ideje čovjek je u međuvremenu ostavio ili zapostavio, no za ovu se trudio do kraja. Nju je ostvario. Na tome mu valjda treba čestitati.

Svega je bilo ovdje, bili su Tesla i Pascal, Dostojevski i Goethe, bili su Isus i Muhamed, bili su i razni drugi, bio je Sokrat, bio je i Freud, bio je komunizam, bila je renesansa, bila je i Mezopotamija i Jugoslavija, Perzija, Egipat, Rim, bili su Babilon i Konstantinopolj bili su i Gagarin i Apolo 10, Aleksandrijska biblioteka i kazalište Globe...,mogao bi se čovjek tako do sutra hvalisati poviješću svoga roda. No ako bi ga neznanac upitao zašto nije tako beskompromisno ustrajao na nekoj od spomenutih civilizacijskih tekovina, znanosti, vjera, poduhvata, filozofija i dobrih ideja, čovjek bi se morao pravdati, ili reći nešto duhovito.

Međutim, kada je riječ o toj jednoj jedinoj najvećoj ideji za koju se nisu štedjeli ljudski i materijalni resursi, čovjek ne mora okolišati. Teorijski, čovjek bi mogao kada god poželi ugasiti svjetlo i otići u vječnost. U tome je valjda najveći apsurd. Jedino što imamo zagarantirano, jedino pouzdano, jedino što nam ne može izmaći je odlazak u vječnost. Duža ili kraća vječnost, ovisi valjda o pojedinačnom životnom učinku, ali možemo tvrditi da nam kakva takva vječnost neće izmaći. Nemamo se razloga bojati da će nam to biti uskraćeno. To je 100 posto.

I baš to što nam je bilo jedino sigurno i što je radilo samo od sebe, bez ikakvog napora i pameti, baš smo se u tome našli usavršavati do maksimuma. Baš to smo čačkali i razvijali stoljećima i milenijima. Ruku na srce, što smo drugo mogli razviti do savršenstva, osim onoga što je već savršeno radilo? Napravili smo stoga svoju poboljšanu verziju smrti, jedine zajamčene budućnosti na koju se možemo 100 posto pouzdati. Bavili su se ljudi i drugim stvarima, ali čovjek je iz nekog razloga uvijek težio savršenstvu, iako je sam nesavršen. Jedna od najvećih čovjekovih grešaka je valjda to što prečesto sebe uzima smrtno ozbiljno.

Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.