Danas, 15. srpnja 2018., nedjelja, stadion Lužnjiki, Moskva, održava se finale Svjetskog prvenstva u nogometu. Iako to već mnogi znaju valja još jednom istaknuti - FIFA-in "World Cup", koji se od 1930. održava svake 4 godine, najgledaniji je sportski događaj na svijetu, gledaniji i od Olimpijskih igara.
Biti na takvom natjecanju stvar je velikog prestiža, a veća ekspozicija pred auditorijem planete nije moguća - biti pak u finalu jedna je sasvim druga kategorija. Prošlu završnicu prvenstva 2014. gledalo je oko milijardu ljudi diljem svijeta, a ovo finale moglo bi oboriti taj rekod. Jedan od razloga zašto je ovo finale atraktivnije od možda svih prethodnih je činjenica da u njemu sudjeluje jedna poprilično mala zemlja s nešto više od 4 milijuna stanovnika (a nakon većih emigracija i ta brojka je upitna).
Hrvatska je u finalu svjetskog prvenstva i nikada do sada u jednom danu neće biti toliko izložena ostatku svijeta kao danas.
Točno, Hrvatska nije jedina mala zemlja koja je dogurala tako daleko - prvo prvenstvo 1930. održavalo se u Urugvaju (koji danas ima oko 3,4 milijuna stanovnika) i Urugvaj je bio prvak, kao i 20 godina kasnije, 1950. u Brazilu. No, to je bilo "davno". Nogomet je od onda poprilično evoluirao, postao je institucija, postao je sinonim za "kruha i igara" kakvog u svijetu nema ravnog.
Zemlje ulažu danas velik novac u nogomet, vjerojatno puno više no što bi trebale, jer na kraju je ipak riječ "samo" o sportu. Dakako, mnogi se neće složiti i za njih nogomet predstavlja "najvažniju sporednu stvar na svijetu" (nijedan drugi sport ne može osigurati ni blizu ista sredstva, barem ne u Europi).
Kada govorimo o zemljama koje ulažu najviše u nogomet na pravom mjestu je zemlja koja do sada nije ostvarila veći uspjeh na svjetskim prvenstvima - Kina. No, Kina je svjesna da je nogomet stvar prestiža te je stoga predsjednik Xi Jinping donio odluku kako Kina do 2050. mora postati "svjetska nogometna super-sila", a da bi se to i dogodilo osigurat će milijarde i milijarde dolara.
Imajući tu činjenicu u vidu jasno je da Hrvatska, koliko god da se ulaže u nogomet (neki će reći premalo, neki previše, a neki da je to ujedno i veliki paravan za korupciju), nije moglo doći do ovog finala samo zahvaljujući tome. Očito postoji specifičan talent kod ove generacije igrača, kao što je i postojao kod generacije iz 1998. koja je dogurala do visokog 3. mjesta.
Od prvenstva 1998. do danas je prošlo 20 godina i Hrvatska zapravo od onda nije zabilježila uočljiv rezultat na svjetskim prvenstvima (nijednom nisu prošli skupinu).
Statistički gledano sve je jasno - zbog ograničavajućih faktora Hrvatska ne može biti kontinuirana nogometna sila, ali očito može doseći sporadične amplitude koje su u stanju zadiviti cijeli svijet. Sada se nalazimo na vrhu jednog takvog brijega koji bi danas mogao postati najviši na svijetu.
Ne bi iznenadilo da Hrvatska danas, u finalu protiv Francuske, postane prvak svijeta, pa da se uopće ne kvalificira za iduće prvenstvo koje bi se 2022. trebalo održati u Kataru (pravilo prema kojem se prvak automatski kvalificira za iduće natjecanje napušteno je nakon prvenstva 2002. u Južnoj Koreji i Japanu - sada samo domaćin automatski ulazi u natjecanje).
No, za Hrvatsku to nije ni bitno. Upisati se kao zemlja koja je igrala finale protiv Francuske u Moskvi veliki je uspjeh (pobijediti bio bi, dakako, još daleko veći).
Što to za Hrvatsku znači iz nekih drugih aspekata osim sportskog? Već je spomenuto kako se Hrvatska ovih dana u medijima i na Internetu spominje više nego unatrag nekoliko godina, a danas o hrvatskoj reprezentaciji "bruji" dobar dio svijeta.
Što Hrvatska ima od toga? Za početak, možda će malo veći broj ljudi od sada znati gdje se na karti svijeta ona uopće nalazi. Ekonomski ovakva ekspozicija zemlje bi također trebala biti pozitivan aspekt, no jedino ako se ta ekspozicija uspije kapitalizirati. Nažalost, ne čini se kako su neke velike strategije implementirane po tom pitanju. Hrvatska je i dalje zemlja koja se oslanja na turizam i taj aspekt se najviše "gura" prema svijetu, što je razumljivo, no oslanjati se primarno na turizam može biti vrlo riskantno i to su neke zemlje do sada itekako naučile.
Politički gledano Hrvatska bi mogla imati puno značajniju ulogu u Europi, kada bi htjela, ali takvih ambicija nema, tako da ekspozicijom do finala u tom aspektu zapravo ne dobiva ništa.
Kada govorimo o politici dogodio se samo jedan manji incident vezano uz Hrvatsku - kada su igrač Domagoj Vida i pomoćnik trenera Ognjen Vukojević nakon pobjede nad Rusijom uputili iz svlačionice video poruku u kojoj se zahvaljuju svojim prijateljima u Kijevu (u čijim klubovima igraju) na potpori te uzvikuju "Slava Ukrajini!" što je postao pak prepoznatljiv poklič ukrajinskih nacionalista, a nekoć se vezivao uz nacistički kolaboracionistički režim Stepana Bandere za vrijeme Drugog svjetskog rata.
Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.
