Danas, 15. srpnja 2018., nedjelja, stadion Lužnjiki, Moskva, održava se finale Svjetskog prvenstva u nogometu. Iako to već mnogi znaju valja još jednom istaknuti - FIFA-in "World Cup", koji se od 1930. održava svake 4 godine, najgledaniji je sportski događaj na svijetu, gledaniji i od Olimpijskih igara.
Biti na takvom natjecanju stvar je velikog prestiža, a veća ekspozicija pred auditorijem planete nije moguća - biti pak u finalu jedna je sasvim druga kategorija. Prošlu završnicu prvenstva 2014. gledalo je oko milijardu ljudi diljem svijeta, a ovo finale moglo bi oboriti taj rekod. Jedan od razloga zašto je ovo finale atraktivnije od možda svih prethodnih je činjenica da u njemu sudjeluje jedna poprilično mala zemlja s nešto više od 4 milijuna stanovnika (a nakon većih emigracija i ta brojka je upitna).
Hrvatska je u finalu svjetskog prvenstva i nikada do sada u jednom danu neće biti toliko izložena ostatku svijeta kao danas.
Točno, Hrvatska nije jedina mala zemlja koja je dogurala tako daleko - prvo prvenstvo 1930. održavalo se u Urugvaju (koji danas ima oko 3,4 milijuna stanovnika) i Urugvaj je bio prvak, kao i 20 godina kasnije, 1950. u Brazilu. No, to je bilo "davno". Nogomet je od onda poprilično evoluirao, postao je institucija, postao je sinonim za "kruha i igara" kakvog u svijetu nema ravnog.
Zemlje ulažu danas velik novac u nogomet, vjerojatno puno više no što bi trebale, jer na kraju je ipak riječ "samo" o sportu. Dakako, mnogi se neće složiti i za njih nogomet predstavlja "najvažniju sporednu stvar na svijetu" (nijedan drugi sport ne može osigurati ni blizu ista sredstva, barem ne u Europi).
Kada govorimo o zemljama koje ulažu najviše u nogomet na pravom mjestu je zemlja koja do sada nije ostvarila veći uspjeh na svjetskim prvenstvima - Kina. No, Kina je svjesna da je nogomet stvar prestiža te je stoga predsjednik Xi Jinping donio odluku kako Kina do 2050. mora postati "svjetska nogometna super-sila", a da bi se to i dogodilo osigurat će milijarde i milijarde dolara.
Imajući tu činjenicu u vidu jasno je da Hrvatska, koliko god da se ulaže u nogomet (neki će reći premalo, neki previše, a neki da je to ujedno i veliki paravan za korupciju), nije moglo doći do ovog finala samo zahvaljujući tome. Očito postoji specifičan talent kod ove generacije igrača, kao što je i postojao kod generacije iz 1998. koja je dogurala do visokog 3. mjesta.
Od prvenstva 1998. do danas je prošlo 20 godina i Hrvatska zapravo od onda nije zabilježila uočljiv rezultat na svjetskim prvenstvima (nijednom nisu prošli skupinu).
Statistički gledano sve je jasno - zbog ograničavajućih faktora Hrvatska ne može biti kontinuirana nogometna sila, ali očito može doseći sporadične amplitude koje su u stanju zadiviti cijeli svijet. Sada se nalazimo na vrhu jednog takvog brijega koji bi danas mogao postati najviši na svijetu.
Ne bi iznenadilo da Hrvatska danas, u finalu protiv Francuske, postane prvak svijeta, pa da se uopće ne kvalificira za iduće prvenstvo koje bi se 2022. trebalo održati u Kataru (pravilo prema kojem se prvak automatski kvalificira za iduće natjecanje napušteno je nakon prvenstva 2002. u Južnoj Koreji i Japanu - sada samo domaćin automatski ulazi u natjecanje).
Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.
