Sankcije, koje su SAD i Europska unija uvele protiv Irana svakog dana sve više pogađaju one, koji zapravo nikada ne bi smjeli biti na meti nikakvih represivnih mjera.
"Treba reći nešto očito: SAD pogađaju nedužne ljude u Iranu. Sankcije koje su uvele SAD i čiji je cilj spriječiti iranski program nuklearnog naoružanja zapravo teško pogađaju gospodarstvo nacije od 75 milijuna ljudi," zapisao je povodom nedavnog velikog skoka cijena u Iranu američki poslovni časopis Businessweek.
Slične vijesti donosi i agencija Bloomberg koja izvještava da "cijene rastu tako brzo, te da je samo cijena mlijeka porasla za 9 posto u jednom danu", a piletina je postala tako rijetka da, kako izvještava Economist, "kada oskudne zalihe postanu dostupne, odmah prouzrokuju nemire".
Upravo zato su milijuni radnika u Iranu plaćeni ispod granice siromaštva, koja je postavljena na 300 dolara, a neslužbeno nezaposlenost je zapravo tri puta viša od službene od 12 posto. Stoga su iranski sindikati ministru za rad u iranskoj vladi poslali peticiju sa 10.000 potpisa i u njoj upozorili na činjenicu da cijene namirnica vrtoglavo rastu, dok su nadnice radnika prošle godine porasle samo za 13 posto. Izvoz iranske nafte opao je za 40 posto, a to u zemlji u kojoj 80 posto prihoda zavisi od nafte - znači veoma mnogo.
Sve se to dešava iako administracija SAD-a, bar službeno, nije u sporu s narodom Irana. Službeno je američki State Department sankcije uveo samo zato da bi spriječio Iran od pridobivanja tehnologije, koju treba za navodno razvijanje nuklearnog oružja. Većina u američkom Kongresu je, naime, uvjerena da bi Iranci, ako bi bili dovoljno pogođeni sankcijama, "pritisli" na svoje lidere i primorali ih da odustanu od planova za razvijanje nuklearnog oružja.
"Kritičari mjera su tvrdili da će te mjere pogoditi obične ljude. Otvoreno
rečeno, trebamo učiniti upravo to", napisao je zastupnik Brad Sherman, demokrata iz Kalifornije, na svom kongresnom blogu.
Državna tajnica Hillary Clinton je također uvjerena da su za patnje naroda Irana, prouzrokovane sankcijama, krivi iranski vođe, jer se ne drže Konvencije o sprečavanju širenja nuklearnog naoružanja. Istovremeno sve američke obavještajne službe, da bi paradoks bio još veći, i dalje tvrde da Iran nema vojni nuklearni program. Otuda se i neki eksperti ne slažu s ocjenom da, kad je u pitanju Iran - cilj opravdava sredstva.
Gary Hufbauer, analitičar Petersonovog instituta za međunarodno gospodarstvo, tvrdi da su sankcije "učinkovite samo u izuzetnim primjerima". Hufbauer ocjenjuje da je "zbacivanje iranskog režima veoma malo vjerojatno", ali da može prisiliti aktuelno vodstvo da ponovno promisli svoju strategiju ili da utječe na to da državni vrh promjeni svoju politiku.
S druge strane, analitičar Independenta Patrick Cockburn smatra da su izraelske prijetnje Iranu "blef stoljeća" jer Izrael, upravo zahvaljujući uspjehu sankcija protiv Irana, uistinu i nema prave razloge za rat s Iranom.
Cockburn ocjenjuje da prijetnje Iranu služe Izraelu i kao dimna zavjesa kojom se prikrivaju neprimjerene akcije Izraela u Gazi i drugim područjima u kojima u teškim uvjetima žive Palestinci. Štoviše, Cockburn je uvjeren da Izraelci nisu spremni za rat sa Iranom i zbog nekompetentnosti vlastite vojske, što se još posebno pokazalo u Libanonu.
"Izraelci znaju biti veoma cinični u vezi vodstva svojih oružanih sila. Naročito volim izreku, koja je bila u različitim trenutcima upotrijebljena za opis izraelskih generala, a ona glasi da je jedan 'bio toliko glup, da su to primjetili čak i ostali generali…' I Mossad uživa isto tako prenapuhanu reputaciju, ali je njegova povijest prepuna komičnih dokaza nesposobnosti. Kada sam devedesetih godina (prošlog stoljeća) bio ratni dopisnik u Jeruzalemu, jedan dužnosnik Mossada je bio uhićen, jer se konačno došlo do zaključka da glavni izraelski špijun u Siriji, kojeg je rečeni dužnosnik navodno kontrolirao – nije ni postojao. Svojevremeno taj visoki sirijski oficir/špijun je postojao, ali je onda nestao. Pošto bi taj događaj loše utjecao na karijeru spomenutog Mossadovog nadzornika sirijskog špijuna, taj je u Tel Avivu radije izmišljao izvještaje svog navodnog agenta i tvrdio da Sirijac nije spreman da se sretne s bilo kim drugim, osim s njim. Postupajući po 'informacijama' te uhode, Izraelska vojska je jednom bila čak djelomično mobilizirana u očekivanju izmišljenog sirijskog napada," sjeća se Patrick Cockburn.
Sve to, međutim, nije od velike utjehe Irancima, koji zbog neosnovanih optužbi i dalje trpe teške posljedice ovih mjera. U što bi se one mogle pretvoriti pokazuje i primjer ratom uništenog susjednog Iraka, u kojem su visoki dužnosnici UN-a procijenili da su američke sankcije tijekom devedesetih godina prošlog stoljeća ubile čak 576.000 djece ispod pet godina života, New York Times.
A da sve do danas za te strahote – nitko nije odgovarao. Takva tragedija, ali u mnogo većim razmjerima, mogla bi uskoro pogoditi i Iran.
Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.
