1949. francuski komunisti, lokalni barmeni i poljoprivrednici postavili su uznemirujuće pitanje: "Jesmo li u opasnosti da budemo "kokakolizirani". Tada je američka tvornica Coca-Cole nastojala proširiti svoje djelatnosti u Marseillesu. Šira aktivnost Coca-Cole uznemirila je lokalne pivare i vinare koji su se bojali da prekomorsko crno gazirano piće zamijeni njihove tradicionalne alkoholne proizvode. 50 godina kasnije francuski poljoprivrednici su prosvjedovali zbog američke trgovinske politike prema Europskoj uniji tako da su razbijali aparate Coca-Cole. Suočeni s bombardiranjem NATO saveza Srbije, prosvjednici na beogradskim ulicama porazbijali su prozore McDonald'sova restorana.
Osim tih, i drugi incidenti tijekom prošlog i ovog stoljeća pokazuju da su obični ljudi diljem svijeta stavljali znak jednakosti između amerikanizacije i globalizacije. Protivnici globalizacije su često optuživali, a optužuju i dalje, američki neoliberalni projekt i američke multinacionalne korporacije kao glavne krivce za gospodarske probleme suvremenog svijeta koje objedinjuje globalizacija: nesigurnost radnih mjesta, iskorištavanje prirodnih resursa, loši radni uvjeti. Međutim, posljednjih godina a pogotovo dolaskom Donalda Trumpa na vlast u Bijeloj kući pokazalo se kako nije Amerika glavni pokretač i ljubitelj globalizacije već Kina. Amerika se sve više odlučuje za protekcionističke politike.
Dakle, globalizacija i amerikanizacija usprkos podudarnostima nisu istovjetni pojmovi. Prije će biti da je globalizacija posljedica vremena u kojem živimo. Slobodno kretanje ljudi, dobara, energije i informacija u drugoj polovici 20. stoljeća dogodilo bi se neovisno o tome koja je država velesila. Međutim, amerikanizacija postoji i ne smije ju se zanijekati.
Stručnjaci amerikanizaciju opisuju kao utjecaj američke kulture, medija, poslovnih praksi, politike, tehnologije, kuhinje na strane zemlje. Izraz je prvi puta korišten davne 1907. Premda amerikanizacija nije nužno negativan proces, njega najčešće koriste nacionalisti i regionalisti raznih boja koji se suprotstavljaju širenju utjecaja američkog načina života.
Za vrijeme Hladnog rata amerikanizacija je bila metoda kojom se nastojalo ograničiti utjecaj sovjetizacije na globalnoj razini. Svima je postalo jasno kako je amerikanizacija postala dominantna nakon sloma SSSR-a i komunizma u istočnoj Europi 1991. a posebice s pojavom brzog interneta u prvoj polovici 2000-ih. Satelitske antene i internet su poništili važnost udaljenosti za kulturni utjecaj. Diljem globusa se šire unificirane norme ponašanja i kulturne prakse koja često poprimaju američke konture.
Globalni utjecaj Amerike se često naziva mekdonaldizacijom i kokakolizacijom, a odnosi se na utjecaj velikih američkih multinacionalnih kompanija. Uz spomenute, realno, amerikanizaciju najviše šire kompanije poput Hollywooda, Facebooka, Twittera, Googla, Yahooa, Amazona, Applea, Ubera, Nikea, Disneylanda, Levisa, itd. Antiglobalistički aktivisti skoro sve te kompanije preziru kao instrumente američke kulturne hegemonije i globalizma. Prema njihovom mišljenju, kulturni utjecaj je jači od političke ili vojne kontrole teritorija. Amerikanizaciju i međugraničnu suradnju zajedno s globalizacijom mnogi vide kao prijetnju koja stvara homogenost svijeta koja briše razlike među nacijama. Radikalni ljevičari i desničari te antiglobalisti, ali i neki umjereni liberali i konzervativci, smatraju kako američki konzumerizam osvaja strane kulture i mijenja ih.
Slavni kolumnist New York Timesa, Thomas Friedman, vjeruje da globalizacija "globalizira američku kulturu i američke kulturne ikone". U tekstu nakon terorističkog napada 11. rujna 2001. objašnjavajući zašto teroristi mrze SAD, Friedman piše: "Globalizacija ima upečatljivo američko lice: Nos i uši Mickeyja Mousea, jede Big Macove, pije Coca-Colu ili Pepsi i vrši svoje proračune na IBM-ovom ili Appleovom laptopu koristeći Windows 98... U većini društava narod ne može više razlučiti između američke moći, američkog izvoza, američkih kulturnih napada, američkih kulturnih izvoza i obične globalizacije. One su sve sada zamotane u jednu. Mnoga društva diljem svijeta ne mogu je se zasititi, ali drugi je vide kao fundamentalnu prijetnju."
U svibnju 2000. francuski časopis Le Monde Diplomatique opisao je novo lice američkog imperijalizma: "Američka hegemonija također obuhvaća kulturu i ideologiju... Njena nadmoć se proteže do simbolične razine, posuđujući ono što Max Weber naziva 'karizmatičnom dominacijom'... Posjedujući moć informacija i tehnologije, SAD tako uspostavlja, s pasivnim pristankom naroda s kojim dominira, ono što može biti viđeno kao 'ljubazno ugnjetavanje' ili 'ugodan despotizam'. I ovo je učinkovitije dok kontrola kulturnih industrija dozvoljava obuzeti našu maštu... Američko carstvo je postalo gospodar simbola i zadovoljstva. Nudeći neograničenu razonodu i beskrajnu distrakciju, njegov hipnotički šarm ulazi u naše misli i instalira ideale koji nisu naši. Amerika silom više ne traži našu podvrgnutost, već čarobnom riječju. Nema potrebu davati zapovijedi zato što smo dali svoj pristanak. Nema potrebe za prijetnjama pošto se kladi na našu glad za zadovoljstvom."
Američka filmska i televizijska industrija pod združenim nazivom Hollywood dominira svjetskim medijskim tržištem već od 1920-ih. Kopija ili podružnica američkih tv-kanala napretek je u cijelom pa tako postoje CNN International, HBO Asia, CNBC Europe. Jedno istraživanje 2006. je otkrilo kako je među 10 najgledanijih svjetskih tv serija čak sedam američkih: CSI Miami, Izgubljeni, Kućanice, Simpsoni, CSI: Crime Scene Investigation, Bez traga, The Adventures of Jimmy Neutron: Boy Genius. Među top 50 filmova s najvećom ostvarenom zaradom svi su ili u cijelosti ili djelomice rađeni u SAD-u. Američki glazbenici poput Elvisa Presleyja i Michaela Jacksona su prodali svoje albume u više od 500 milijuna primjeraka svaki. Američka verzija engleskog jezika se češće koristi i uči u Europi nego britanska inačica.
Američka kulturna nadmoć kao najjače globalne supersile ne može biti iznenađenje. Supersile su tijekom cijele povijesti nastojale izvoziti svoj način života i svoje kulturne norme. Grci su izvozili svoju kulturu, mitologiju i filozofiju, a Rimsko Carstvo svoje zakone, rimsko pravo i jezik, renesansna Italija svoju umjetnost i kulturu, a Britansko Carstvo demokratski politički sustav, sport i običaje. SAD kao i većina velesila tijekom povijesti smatra da je upravo njegov pogled na svijet i norme ono što ostatku nacija svijeta treba. Kao globalna sila bez pravog konkurenta, Amerika izvozi svoju kulturu i način života na ogromnoj skali. Mediji, glazba, fast food, računalna tehnologija i oprema, književnost i sport se izvoze do zadnjeg kutka planeta. No treba biti pošten i naglasiti kako američka vlada većinom ne kreira te sadržaje već ih kreiraju uglavnom privatne kompanije, grupacije i individue. Ne režira američka vlada filmove privatnih kompanija, niti sklada pjesme Brune Marsa niti dirigira utakmicama NBA lige.
Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.
