Ovih dana francuski predsjednik Emmanuel Macron izrazio je skepticizam po pitanju daljnjeg proširenja Europske unije, no očito njegove stavove ne dijele svi - naime, za vrijeme jučerašnjeg Summita o Zapadnom Balkanu koji se održao u poljskom gradu Poznanju, lideri - među kojima je bila i Angela Merkel - zauzeli su drugačiji stav.
"Dijelim stav predsjednika Macrona da se EU mehanizmi trebaju unaprijediti, no ne vidim to kao odustajanje od pristupnih pregovora", istaknula je njemačka kancelarka.
Dakako, daljnja proširenja se odnose primarno na zemlje Balkana koje još nisu u sastavu EU-a. Makedoniji je pak bilo obećano da će se pristupni pregovori s njom otvoriti u lipnju ove godine - nakon što su Makedonci proveli preimenovanje zemlje u Republika Sjeverna Makedonija - no to se ipak nije dogodilo, ponajviše zbog otpora koji prema daljnjem EU proširenju pružaju sjeverne članice, a očito i Macron.
"Gledam s optimizmom na jesen", poručila je njemačka kancelarka referirajući se na Makedoniju.
Makedonija je delikatno pitanje pošto je jasno da je promjena imena odrađena isključivo kako bi zemlja obavila tzv. euro-atlantsku integraciju (ulazak u EU i NATO). U slučaju da ne dođe do otvaranja pregovora neki bi mogli konstatirati kako je zemlja mijenjala ime "uzalud". No, EU povjerenik za proširenje, Johannes Hahn, rekao je u razgovoru za Reuters kako vjeruje da ne bi bilo dobro da se pregovori sada zaustave. "Kada zemlje partneri isporuče, EU mora također isporučiti", rekao je. "Ne smijemo ostaviti vakuum u ovoj regiji svojim ponašanjem oklijevanja jer će to sigurno onda iskoristiti naši konkurenti kao što su Rusija, Turska i Kina, a to nam nije u interesu", istaknuo je.
Pritom je pak zaboravio spomenuti još jednog potencijalnog "konkurenta", dakako to je učinio zbog političkih razloga - no taj konkurent je SAD. Činjenica jest da na prostoru Europe već dugo vremena ne postoji mjesta za nekadašnju nesvrstanu politiku, naročito nakon raspada Jugoslavije, a to pak znači da će sve "preostale" zemlje na prostoru Balkana itekako biti svrstane u narednom periodu.
Preferenca svih - a to su BiH, Srbija, Crna Gora, Makedonija i Albanija - je ulazak u Europsku uniju. Naravno, postoje unutarnje debate u ovim zemljama, postojale su i u Hrvatskoj čiji je pristupni proces potrajao punih deset godina, od predaje zahtjeva za članstvom 2003. godine pa do konačnog ulaska u EU 2013. - no te debate više služe kao nekakav privid demokratske odluke dok glavnu riječ na kraju donose poslovno-politički interesi, a njima je od velikog interesa bivanje u zajedničkoj ekonomskoj zoni. Na narodu je pak da se potom "snađe" (što gledajući primjer Hrvatske ne završava dobro, naročito imajući u vidu aktualni val emigracije).
No vratimo se trenutak na ono što je rekao Johannes Hahn. Da, u pravu je kada kaže da su Rusija, Kina i Turska "konkurenti" koji bi voljeli ojačati svoj utjecaj na Balkanu te će to svakako pokušati učiniti ukoliko spomenute balkanske zemlje ostanu "izvan" Europske unije. Rusija i Turska već imaju svoje određene zone političkog utjecaja na prostoru Balkana i dobro se zna gdje se one nalaze (naravno, politički utjecaj uvijek sa sobom nosi i nekakav ekonomski utjecaj, na kraju krajeva zato i postoji) - imajući to u vidu, kao i činjenicu da se to neće mijenjati u dogledno vrijeme, za sam Balkan je vjerojatno dobra vijest da se odnosi između Moskve i Ankare nalaze u jednoj uzlaznoj putanji jer neka alternativna budućnost u kojoj bi se ove zemlje sukobljavale "putem posrednika" mogla bi biti poprilično opasna po Balkan - naročito BiH i Srbiju.
Kina je pak priča za sebe, ona nije politički i kulturalno integrirana u određene balkanske zajednice, ona će jednostavno "pasti" na Balkan sa svojom ekonomskom silom i to vrlo brzo - osim ako Zapad ne dođe na neku ideju da treba graditi novu željeznu zavjesu, ovog puta prema Kini i kineskom utjecaju. Kinu na kraju dana ni ne zanima toliko dugoročna politička lojalnost već samo dobra klima za dobar biznis - i to kakav biznis: pravci njihovog Novog puta svile žele proći ovuda, a to znači logističko unapređenje na raznim područjima.
Čak i da sve navedene balkanske zemlje nekim čudom "ekspresno" postanu EU članice (što se neće dogoditi), utjecaji Rusije, Turske i Kine neće ovdje nestati. O tome Johannes Hahn ni ne govori, njega brine jačanje tog utjecaja do te mjere da vladajuće klase (političko-poslovna) u ovim zemljama ne počnu razmišljati na jedan "radikalan" novi način, odnosno da ne dođu na ideju da im možda čak niti ne treba EU. Mjesta za strah, ako to jest strah, nema baš previše, jer da su navedeni "konkurenti" bili u stanju napraviti takvu alternativu, toliko primamljivu, već bi ona do sada postojala.
Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.
