Kako je europski kolonijalizam uništio ogromne dijelove svijeta - Priča 6: Prevara Arapa i eksploatacija Bliskog istoka od strane Britanskog Carstva

Skoro svaki dan na televizijskim ekranima i online portalima gledamo prosvjede i terorističke akcije u režiji radikalnih islamista na Bliskom istoku. Tzv. džihad koji predvode islamistički fundamentalisti postao je velik globalni problem. Često se aktualni sukobi i ratovi na Bliskom istoku prikazuju kao sukobi civilizacija: kršćanske i islamske. To je vrlo upitna konstatacija, ali korijeni sadašnjih problema potječu upravo od kolonijalista koji su bili Europljani i kršćani i da oni nisu napravili probleme današnji sukobi u pojasu Gaze i u Iraku i Siriji bili bi drukčiji ili ih ne bi ni bilo.

U centar pozornosti može se smjestiti britanski kolonijalizam s kraja 19. i početka 20. stoljeća. U drugoj polovici 19. stoljeća Osmansko Carstvo nazivalo se "bolesnikom na Bosporu", a budući da je posjedovalo velika resursima bogata područja jugoistočne Europe i Bliskog istoka postalo je meta pretenzija europskih kolonijalnih sila, u prvom redu Britanije i Francuske. U ostvarenju svojih kolonijalnih ambicija Europljani su odlučili koristiti etničku, religijsku i kulturnu raznolikost Osmanskog Carstva, a osobito Arape. Na Berlinskom kongresu 1878. britanski premijer Benjamin Disraeli dao je obećanje podržati obnovu osmanskog nadzora nad Balkanskim poluotokom ako mu Turci prepuste nadzor nad Ciprom. Naravno da je obećanje bilo lažno. 1882. su Britanci izvijestili osmansku vladu da šalju svoje postrojbe u Egipat kako bi ugušili pobunu vojnih časnika brigadira Ahmeda Urabija.. Nova nacionalistička vlada u Egiptu krenula je s nacionalizacijom posjeda i kompanija. Britanci su svojom intervencijom preuzeli kontrolu nad Egiptom i Sueskim kanalom.

1889. britanski pjesnik i ljubitelj imperijalizma, Rudyard Kipling, napisao je u svojoj istoimenoj pjesmi što je najveće britansko kolonijalno "breme bijelog čovjeka". Prema Kiplingu je breme bilo moralna dužnost Engleza da civiliziraju zvjerske i divlje dijelove svijeta. Kipling je napisao pjesmu za potrebe obljetnice britanske kraljice Viktorije i kasnije ju je posvetio eliti SAD-a koja je postigla prvu kolonijalnu pobjedu 1898. protiv Španjolske za Filipine. Zarobljene domoroce je Kipling opisao pogrdnim nazivima kao "mrke ljude", "poluvragove", "poludjecu". Takvo gledište bilo je uobičajeno kod britanskih kolonijalista koji su naglašavali religijsku superiornost u odnosu na podčinjene narode.

Britanski imperijalisti su u Velikom ratu bacili oko na dragulje Osmanskog Carstva: naftom bogata područja Mezopotamije - suvremeni Irak i Palestinu. Još 1881. britanske kreditne banke su izmanipulirale osmanskog sultana Abdula Hamida II. da prihvati upravljanje javnog duga od strane stranaca. Britanci i drugi Europljani iskoristili su teško financijsko stanje Osmanskog Carstva kako bi dodatno iscrpili osmansko gospodarstvo. 1901. Britanci su preuzeli od Osmanlija Kuvajt koji je postao njihov protektorat, a Carigrad nije mogao učiniti ništa. Zbog financijskih problema Osmanlije su prestali provoditi tolerantnu politiku nad manjinama što je izravna posljedica pritiska stranih bankara. Vlast Carigrada bila je sve stroža i stavljala je veće poreze što je isprovociralo Arape da krenu u pobune. A pobune su iskoristili Britanci za osvajanje regije.

Pojavljivali su se razni arapski nacionalisti. Jedan od najvažnijih bio je emir muslimanskog svetog grada Meke, Sharif Hussein bin Ali. Neki od lidera arapskih plemena trudili su se uvjeriti Sharifa Husseina da upravlja pobunom Arapa. Hussein je poslao svojeg sina Abdullaha u Siriju na sastanak s arapskim nacionalistima a zatim i u Kairo kako bi vidio hoće li ih Britanci podržati. Odgovor Londona bio je pozitivan. Britanski ministar obrane lord Kitchener je pozvao Husseina da se bori skupa s britanskom, francuskom i ruskom vojskom protiv Osmanlija koji su bili na strani Centralnih sila Njemačke i Austro-Ugarske. Britanci su Husseinu obećali buduće priznanje arapske nacije, arapski kalifat i kraljevstvo s njima na čelu koje će biti na prostoru između Egipta i Perzije, izuzev pojedinih britanskih posjeda kao što su Kuvajt i Aden te dio sirijske obale. Hussein je 1916. započeo Veliko arapsku pobunu protiv Osmanlija. Ustanak je uskoro podržao britanski obavještajac T.E. Lawrence koji će postati poznat kao Lawrence od Arabije koji je usmjeravao arapske akcije.

Istovremeno dok su Britanci obećavali Husseinu vlast u velikom arapskom kalifatu, jednaka obećanja su dali i njegovom neprijatelju Ibn Saudu, poglavaru beduinskoga plemena koje je bilo poznato po okrutnim metodama nad svim neprijateljima. Britanski general bojnik Percy Cox potpisao je britansko-saudijski ugovor o prijateljstvu s Ibn Saudom u prosincu 1915. a prema njemu je Saud priznat kao poglavar saudijske države te mu Britanci garantiraju zaštitu u ratu protiv Osmanlija. No jedini problem je bio što se njegov smrtni neprijatelj, Sharif Hussein od Meke nešto prije toga proglasio "kraljem Arapa" uključujući i Ibn Sauda i njegove vehabijske beduine. Britanci nisu namjerno niti pokušavali pomiriti dva arapska lidera već su namjerno radili podjele kako se ništa od obećanog ne bi realiziralo.

Osim što su Britanci svjesno i namjerno lagali Arape kako bi im pomogli pobijediti osmanske snage, istodobno su potpisali tajni sporazum s Francuskom i carskom Rusijom o podjeli arapskog svijeta nakon svršetka Prvog svjetskog rata. Potpuno ignorirajući obećanja dana Arapima, u veljači 1916. Sir Mark Sykes iz britanskog MVP-a i francuski diplomat Georges Picot potpisali su tajni sporazum o podjeli Bliskog istoka. Rusija je dobila sjevernu Tursku i Perziju, Italija južnu Tursku i Dodekanesko otočje, Francuska Siriju i Libanon, a sve ostale zemlje bogate naftom kao što su Irak i Kuvajt trebale su pripasti Britaniji. Arapima su ostale samo nepregledne pustinje Arapskog poluotoka. Nakon što je u Rusiji 1917. trijumfirala Oktobarska revolucija, Rusija se povukla iz Skyes-Picot sporazuma i javno ga obznanila svijetu što je bio dokaz prevare Arapa. Tim sporazumom su najrazvijenija arapska područja potpala pod britansku čizmu što je kod domicilnog stanovništva dovelo do mržnje i nepovjerenja prema kršćanskom zapadu. Nekoliko tjedana nakon objave, Britanci su srezali opskrbu novcem i oružjem Ibn Saudu.

31. listopada 1917. uslijedila je još jedna izdaja Arapa. Tada su britanske trupe od oko 150 tisuća vojnika zauzele Beer Shebu i otvorile put prema zauzimanju cijele Palestine. Kad je tu vijest primio Arthur Balfour je navodno odmah posegnuo prema već napisanom pismu, a objavio ga je 2. studenog. Poslao ga je lordu Walteru Rothschildu sa zahtjevom da ga proslijedi dalje Svjetskoj cionističkoj federaciji na čelu s Chaimom Weizmannom. Pismo je ušlo u povijest kao Balfourova deklaracija. U njemu je pisalo: "Dragi lorde Rothschilde, veliko mi je zadovoljstvo prenijeti Vam u ime Vlade Njezina Visočanstva sljedeći izraz naklonosti židovskim cionističkim težnjama koje su predočene kabinetu te ih je ovaj prihvatio: Vlada Njezina Visočanstva gleda s naklonošću na uspostavljanje nacionalnog doma židovskog naroda u Palestini i uložit će napore da olakša postignuće toga cilja uz nedvojbeni stav da ne smije biti učinjeno ništa što bi ikako narušilo građanska i vjerska prava postojećih nežidovskih zajednica u Palestini niti prava i politički status koji Židovi imaju u drugim zemljama."

Tisak je objavio tekst pisma tjedan dana kasnije. Balfourova deklaracija kasnije je ubačena u mirovni sporazum u Sevresu s Osmanskim Carstvom 1920. i tada su Britanci zatražili protektorat nad Palestinom. U kolovozu 1920. predstavnici Velike Britanije, Francuske i Italije sastale su se u Sevresu u Francuskoj gdje su podijelili poraženo Osmansko Carstvo. Rusija je bila isključena zbog boljševičke revolucije, a SAD je ignorirao taj imperijalistički skup. Sporazum se ravnao prema zemljovidu spomenutog Sykes-Picot sporazuma i odredio je sudbinu Bliskog istoka za naredno stoljeće. Britanija je sukladno Balfourovoj deklaraciji zadobila Palestinu, a osim nje i Irak gdje su Britanci dobili izuzetno povoljne naftne koncesije. Francuska je dobila Siriju, Libanon i teritorij u južnoj Anatoliji. Zapadna i Istočna Anatolija proglašene su "regijama pod francuskim utjecajem". Kraljevstvo Hidžaz, Saudijska Arabija, dobilo je međunarodno priznanje kao neovisno kraljevstvo s Mekom i Medinom. Treba napomenuti kako tada još tamo nije bila pronađena nafta. Armenija je priznata kao nezavisna država.

Turske financije su preuzeli strani bankari. Sporazum iz Sevresa nije dao Kurdima neovisnost. Veliki kurdski narod je osim unutar turskih granica ostao razliven i u Siriji, Iraku i Iranu čime je ostao bez svoje države što je dovelo do trajnih napetosti na tim prostorima. Britanske postrojbe su zauzele i dijelove zapadnog Irana koji nije bio dio Osmanskog Carstva te su Britanci potpisali sporazum o zakupu na 99 godina velikih naftnih bogatstava za anglo-perzijsku naftnu kompaniju koja će poslije postati poznata kao British Petroleum (BP). Iz cijele postratne podjele Osmanskog Carstva Britanci su najviše profitirali. Preuzeli su najveća iračka naftna polja jednako kao i naftom bogati Kuvajt te su već 1914. objavili svoj protektorat nad Egiptom uključujući strateški super važan Sueski kanal i Sudan.

Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.