Svima koji prate zbivanja na vanjsko-političkom planu dobro je poznata inicijativa kineske ekonomsko političke ekspanzije i vezivanja svjetske ekonomije u orbitu Pekinga pod nazivom One Belt, One Road (OBOR) poznate i pod nazivom New Silk Road ( Novi put svile). Projekt je službeno inauguriran 2013 u govorima Xi Jinpinga u Astani i Jakarti i sastoji se od dva kraka Silk Road Economic Belt-a ( SREB) i Maritime Silk Road-a ( MSR) koji zajedno čine Novi put svile i uključuju u kinesku orbitu 65 zemalja Afro-Euroazije.
Sam projekt ima dva cilja. Prvi je staviti Kinu uz bok SAD-a kao oblikovatelja svjetskih političko-ekonomskih tokova s jedne i dovesti do transformacije kineske izvozno bazirane ekonomije na ekonomiju baziranu na domaćoj potrošnji, ulaganjima prema van i inovaciji, s druge strane. OBOR bi ulio svježu krv potrebnu u razvoju slabije razvijenih zapadnih regija kao što su Xinjiang, Qinghai i Tibet i otvorio izravnije tržišta zemalja partnera kineskoj industriji zajedno s pristupom prijeko potrebnim resursima.
U Pekingu planeri KP NRK znaju da im vrijeme ističe jer BDP Kine je u silaznoj putanji i ide prema razini iz 90-ih, a kao i svaki složeniji projekt svaka značajnija komplikacija može nasukati cijeli plan. Jedan takav problem mogao bi upravo biti nemirna pakistanska pokrajina Beludžistan gdje je Peking uložio velika sredstva u luku Gwadar , zbog njezine geografske blizine Hormuškom tjesnacu; jednoj od žila kucavica svjetske naftne opskrbe. Ulaganja u samu luku i infrastrukturu koja će povezivati luku s kineskim zapadnim pokrajinama trenutno se rade se pod egidom 46 milijardi $ teškog China-Pakistan Economic Corridor-a (CPEC), koji je utanačen između Pekinga i Islamabada 2015 i dio je MSR dijela Puta svile.
Problem leži i u tome da je povijesna regija Beludžistan i s pakistanske i s iranske strane područje permanetnog kriznog žarišta zbog sukoba između lokalnog Beludži stanovništva s jedne i Islamabada i Teherana s druge strane. Tu se naravno uključila i Indija što se vidi kada je ove godine indijski premijer Modi tijekom ceremonije indijskog Dana nezavisnosti javno prozvao Pakistan za zločine nad populacijom Beludžistana i izrazio potporu Beludžima u njihovoj borbi za samo-opredjeljenje. S druge strane Modijevo zgražanje nad krvavom represijom nad Beludžima u Pakistanu, dosta zvuči šuplje jer Indija istodobno ulaže u iransku luku Chabahar udaljenu samo 72 km od Gwadar-a koja bi trebala poslužiti za kontriranje CPEC-u. S obzirom da Teheran se jednako donosi prema svojim Beludžima kao Pakistan prema svojima, Modijevo zgražanje može se svrstati u klasične anale lažnog moraliziranja iza kojeg se kriju strateško-ekonomske brige.
Beludžistan je područje bogato ležištima plina, zlata, bakra, zajedno s neodređenim količinama nafte i urana. Pakistanski dio zauzima teritorijalno 43 % države, no uza sve to to je najsiromašnija i najmanje napučena regija s udjelom od samo 5% u populaciji Pakistana; uglavnom je poznata kao no-go area. Iran je još 1928 otkinuo svoj dio regije ( službeni naziv Sistan-o-Baluchestan), koja se i s te strane granice isto može pohvaliti jednakim rezultatima što se tiče kvalitete života lokalnog stanovništva. Pakistan je pak s početkom svoje nezavisnosti 1947. nasilno anektirao područje poznato pod nazivom 'Britanski Beludžistan', bez obzira na protivljenje baločkih predstavnika, nastavivši britanske kolonijalne prakse koje su sada provođene iz Karachija ( kasnije Islambad) umjesto Londona. Dok, najmanji, sjeverni dio područja je u sastavu Afganistana.
Vezano u sam etnički sastav pakistanskog dijela - s obzirom na nepotpune podatke iz pakistanskog popisa stanovništva iz 1998- Beludži sačinjavaju oko 55% posto populacije. Slijede ih Paštuni i Brahui kao druge dvije najveće skupine među ostalima. Do iranski dio također ima Beludži većinu, a druga po veličini skupina su Sistani koji su šiiti i time povlašteniji od strane Teherana; za razliku od sunni Beludža.
Pakistanski dio regije bio je relativno miran do sredine 50-ih, no pravi problemi su počeli 70. Odvajanjem Istočnog Pakistana od matice i stvaranjem Bangladeša, Islamabad u strahu od gubitka Punjubi dominacije nad ostalim etničkim skupinama započeo je stezati svoj stisak oko resursima bogate regije. Povod za nametanje izravne vojne kontrole bila je racija 1973. u iračkoj ambasadi u Islamabadu, gdje je otkriveno oružje namijenjeno beludžistankim pobunjenicima. S jednim malim prešućenim detaljom, koji je bio poznat pakistanskim službama , oružje je stvarno bilo namijenjeno Beludžima, ali su ga Iračani namijenili pobunjenicima s iranske strane granice u vidu osvete za iransku potporu kurdskom ustanku protiv Bagdada. No s obzirom da je Islambadu i tadašnjem premijeru Zulfiqar Ali Bhutto-u trebao bilo kakav razlog , ovaj razvoj događaja je bio 'nebom dan', započevši stanje permanentnog asimetrijskog rata između plemenskih gerilaca i metropole.
Kao slika kolonijalnog odnosa Islamabada prema regiji, može se vidjeti u podatku, da regija koja je izvor 36% produkcije zemnog plina u Pakistanu, samo je 17% od te količine iskorišteno u regiji. Plus Beludžistan je prisiljen od Islamabada da prodaje svoj plin po nižoj tarifi od ostalih regija, čime ostaje manje novaca u regionalnom proračunu za prijeko potrebne infrastrukturne projekte – ako ih je, naravno, netko i voljan provesti. Dok u slučaju rudnika bakra Saindak, gdje su kineske kompanije dobile pravo eksploatacije, samo 2% profita odlazi u kofere regionalne vlade dok ostatak dijeli centralna vlada i kineski partneri. No najočitiji primjer maćehinskog odnosa prema Beludžistanu je sam Gwadar gdje su svi poslovi od samih infrastrukturnih radova i sektora usluga podijeljeni između kineskog kapitala iz ne-beludži pakistanskog kapitala, među kojim Panjabiji imaju dominaciju. Tome treba dodati i strah lokalnog stanovništva da većina infrastrukturnih projekata koji se vežu na luku služi da se promjeni etnička slika regije u onu koja bi više odgovarala Islamabadu.
Sam razvoj Gwadara već se 11 godina odvija pod sjenom pojačanog nasilja za koje je bio okidač silovanje lokalne liječnice od strane oficira iz 2005. Premda ni stanje prije nije bilo mirnije, što dovoljno govori podatak da je godinu dana prije spomenutog incidenta autobomba ubila tri kineska inženjera. O tome da plameni sukoba nisu nimalo posustali govori i podatak da je 8. kolovoza ove godine u glavnom gradu regije, Quetta-i, eksplozija usmrtila oko 95 osoba. Takvi događaji pokazuju Pekingu da njihovi planovi lakšem pristupu Horzmu i tokovima nafte koji čine jednu od ključnih komponenti OBOR-a se nalaze u ozbiljnim problemima. Jer uz sam problem Balučistana tu je i pobuna u pakistanskim Plemenskim područjima, što stavlja Pakistan u stanje produžene nestabilnosti, gdje bi dobar dio paketa od spomenutih 46 milijardi dolara mogao izgorjeti u plamenima oružanih pobuna.
Pakistanski odgovor na stanje u regiji je povećanje represije. Prema izjavama beludžistanskih nacionalista (do 2012) 'nestalo' je između 8 000 – 12 000 osoba beludžke narodnosti. Human Rights Watch of Pakistan, u svojim izvještajima optužuje pakistanske službe sigurnosti za kampanju otmica, nakon kojih se osoba gubi svaki trag ili su kasnije pronađena njihova trupla. S druge strane balučski pubunjenici izvode ciljane napade na Panjabi populaciju u regiji, osobito pripadnike policije i učiteljsko osoblje. Pakistan kao glavnog krivca za većinu nedaća koje sreće u Balučistanu upire prstom u New Delhi. Premda se ni ta opcija ne može isključiti jer ekonomsku korist koji bi kompletiranje CPEC-a značio za Pakistan nije po volji Indije; uz to Delhi se panično boji mogućnost da bi Gwadar uz ekonomsku ulogu mogao poslužiti i kao baza za kinesku mornaricu. Plus svaka prilika da se vrati Pakistanu za potporu kašmirskim separatistima je dobra prilika.
Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.
