Klasna analiza kaosa u Engleskoj: Britanska vlast, ova i prethodne, lažno se zgraža - ona je stvorila fašističko nasilje, na svoju sliku, a ni "građanski rat" ne bi im odveć smetao

Novi britanski premijer Keir Starmer oštro je osudio desničarske skupove i nasilje kojem svjedočimo zadnjih nekoliko dana u Engleskoj. Njegova ministrica unutarnjih poslova, Yvette Cooper, poručila je kako ovi izgredi "ne predstavljaju Britaniju". Ali u krivu je. Ovi napadi neo-fašističkih skupina itekako dobro predstavljaju Britaniju jer takvu Britaniju stvaraju i konzervativne i laburističke vlasti u nizu.

Laburisti, koji su nedavno preuzeli vlast, osuđuju "nasilje krajnje desnice" dok u isto vrijeme bez problema šalju milijarde funti koje završavaju u rukama neo-nacističkih skupina koje operiraju na marginama ukrajinske vojske (a pod Zelenskim se često i asimiliraju u samu vojsku). Ta ista Starmerova administracija, baš kao i Sunakova prije nje, otvoreno brani i podržava krajnje desničarsku vlast u Izraelu koja je u aktualnoj agresiji na Gazu ubila skoro 40.000 ljudi, mahom žena i djece.

Britanija koju su stvorili je Britanija koju gledaju na vlastitim ulicama.

U takvoj Britaniji, koja otvoreno podržava imperijalizam i maksimalnu kapitalističku eksploataciju radničke klase, između ostalog i kroz namjerno dovođenje imigranata koje zatim eksploatiraju u jednoj još žešćoj i brutalnoj mjeri, događa se točno ono što se moglo i predvidjeti. U takvoj Britaniji jedan huligan poput Tommya Robinsona može postati "narodni heroj" kojem se obmanute mase sad dive. Ništa čudno i ništa novo, ali serijski razočaravajuće.

Desničarske skupine poput ovih koje danas operiraju u Britaniji uvijek su znale kako iskoristiti društveno nezadovoljstvo, a društvo u Britaniji oko mnogo čega ima razloga biti nezadovoljno.

Jedna petina ljudi u Velikoj Britaniji živi u siromaštvu (!) te 25% sve djece. Gotovo 3 milijuna oslanja se na banke hrane. Za najsiromašnijih 10% kućanstava u UK životni standard pao je za čak 20% u usporedbi s periodom 2019. – 2020.

Politička klasa temeljito je izdala britanski narod. Pod Tonyjem Blairom i Gordonom Brownom laburisti su odbacili politiku društvenih reformi i postali Thatcherovska stranka financijske oligarhije. Radnička klasa bila je politički obespravljena, a Blair je izjavio da je "klasni rat mrtav".

Samo je jedna strana klasnog rata okončana. Bogatstvo milijardera poraslo je za više od 1000 posto od 1989., a broj milijardera utrostručio se od 2010. U istom razdoblju prosječni je radnik izgubio 10.200 funti zbog smanjenja plaća koje je nametnuto rekordno niskim brojem štrajkova pod nadzorom sindikalne birokracije.

Blair je naredio britanskim vojnicima da idu u borbu pet puta, više od bilo kojeg drugog premijera u britanskoj povijesti. Islamofobija je korištena kao oružje da se opravdaju ratni zločini, uključujući nezakonitu invaziju i okupaciju Iraka 2003. Na domaćem planu "Rat protiv terorizma" korišten je za rušenje temeljnih demokratskih i zakonskih prava, s politikama kao što je "Strategija sprječavanja" koja demonizira muslimane.

Kampanja za Brexit dovela je do uspona Farageove Stranke neovisnosti Ujedinjenog Kraljevstva (UKIP) i u konačnici do postavljanja Borisa Johnsona na mjesto premijera. Konzervativci su pak otišli još desnije.

Britanski narod pokušao se spasiti kako god je znao, između ostalog polažući nade u laburističkog lidera Jeremya Corbyna koji je bio pun ljevičarske retorike, ali kad je uz to trebalo principijelno stati pokleknuo je olako. Milijuni u Britaniji bili su itekako voljni očistiti lijevi centar od Blairista, a Corbyn, umjesto da je čvrsto stao uz tu agendu, popuštao je na raznim frontovima, uključujući davanje podrške za NATO. Na kraju je kapitulirao pod pritiskom onih koji su njega i ljevičarsku struju laburističke stranke krenuli optuživati za "antisemitizam" - time je vrata širom otvorio scenariju u kojem čovjek poput Keira Starmera dolazi u poziciju najveće moći.

Što se tiče radikalne desnice i ljudi poput Tommya Robinsona, njihov argument je da se skupine muslimanskih imigranata (ali i muslimanskih Britanaca) organiziraju u opasne bande, često organizirane od strane skupina pakistanskog podrijetla. To nije sporno. Ali kad ovakvi ljudi pričaju o tome da se te bande po gradovima udružuju kako bi se bavile trgovinom droge, prostitucijom i sličnim kriminalnim radnjama, zapravo se žale zbog činjenice da, eto, stranci im uzimaju njihov posao.

O njihovoj pak vjerodostojnosti sve smo vidjeli zadnjih dana kada su orkestrirali potpuno lažnu informaciju da je ubojica troje djevojčica u plesnoj školi u Southportu bio muslimanski azilant. Iste skupine će zloslutno reći da "nisu bili daleko", jer se ispostavilo da je ubojica 17-godišnjak porijeklom iz Ruande, ali je rođen u Britaniji. Ne bi trebalo uopće posebno ni isticati koliki je kapacitet laganja ovih skupina, ali ovdje se to još jednom potvrdilo.

Retorički bismo mogli pitati - čemu onda toliko nasilje i napadi na džamije, muslimanske skupine, hotele i hostele s azilantima? Ono što neće priznati, ali sad je već vrlo jasno, da iza njihovog gnjeva itekako stoji čisti rasizam.

Što da se ispostavilo da je ubojica bio "jedan od njih"? Bi li i tada ovaj strašan masakr bio okidač za pogrome? Naravno da ne bi.

Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.