Kompleksna preslagivanja: Izrael je doslovno pokrenuo kopnenu invaziju na Siriju i uništava sve što vrijedi od vojne opreme, Jolani i HTS šute i čekaju da im se spere teroristička deklaracija, Iran je pak već osudio Assada i vidi novu priliku

Nekoliko dana nakon dramatičnog pada Damaska paralelno se postavljaju dva pitanja - što se to dogodilo da je sistem tako naglo pao i što se to upravo događa sada? U oba slučaja imamo brojne nepoznanice, možda čak i više u kontekstu aktualnosti koje se tiču novih sirijskih vlasti.

Očito je da je oformljena poprilična nova vojna snaga jer čak i uz potpunu demoralizaciju sad već bivše sirijske vojske, koalicija militanata krenula je u svoj pohod dobro pripremljena. Ali nije jasno što čini sad jer ako smatraju da su preuzeli državu, a jesu, odmah već danas trebali bi imati zadatak braniti je kao što je sirijska vojska branila istu od njih (dok nije odustala i nestala). Jer u ovom trenutku izraelska vojska se nalazi na teritoriju Sirije, štoviše, zauzeli su prostor skoro sve do Damaska. Gdje se trenutačno nalaze varira od izvora do izvora, no neki tvrde da su došli na svega 20-ak kilometara od Damaska.

Idealan test za novog sirijskog lidera Jolanija i njegovu skupinu koja čeka da im se skine oznaka "teroristička organizacija", zar ne? Zemlja koju su jučer osvojili danas bi trebali braniti, ali ne izgleda da im se žuri. Niti ne pokušavaju se suočiti s izraelskom vojskom čiji planovi u ovom trenutku izgledaju vrlo specifični, ali ne i artikulirani.

Ako se pita Izrael, nema nikakve invazije, ovo je samo operacija (specijalna?!) koja ima za cilj "osigurati izraelsku sigurnost" na način da odrade što imaju za odraditi unutar Sirije. To je danas uključivalo nezapamćene zračne udare. Izraelske snage izvele su oko 300 napada ciljajući brojne lokacije diljem Sirije, čak i u samom Damasku. Navodno gađaju sve što je preostalo od sirijske vojske i njihovih saveznika, naročito ona "konkretnija" naoružanja.

Drugim riječima, Izrael radi na tome da nova sirijska vlast bude na vrlo niskoj borbenoj razini još dugo vremena. HTS i druge militantne snage provozale su se od Idliba preko Aleppa i Homsa do Damaska većinom na prepoznatljivim Toyota pick-upovima s montiranim strojnicama. Izrael želi da tako i ostane pa sad dižu u zrak tenkove, helikoptere, vojne zrakoplove, artiljeriju, skladišta oružja...

Kao da HTS-u poručuju da će tolerirati njihovu vladavinu, ali da će zauzvrat morati biti na vojno-operativnoj razini talibana, ili još i niže.

Ono što je u cijeloj ovoj priči fascinantno je činjenica da se HTS zapravo i ne buni. To je cijena koju moraju platiti već na samom početku da ih se ostavi na miru da upravljaju Sirijom? Činjenica da iz "službenog Damaska" (tu je već i novi premijer, Mohammed al-Bashir) nema skoro pa nikakve izjave sugerira da su već unaprijed znali što ih čeka i da nema smisla negodovati. Dok se čeka da se s njih spere oznaka teroristi znaju da je bolje ne pričati previše, pogotovo ne protiv Izraela.

Možda Ankara, koja je odradila vojnu opskrbu i obuku sad djeluje kao PR agencija džihadistima koji moraju ostaviti dobar dojam na zapadne medije. Neko vrijeme moraju, da bi kamere posnimile zatvore iz doba srušenog režima i da bi se zaboravilo da je nova vlast do nedavno sjekla glave civilima.

Ali tko garantira da će Izrael nekoliko dana pucati i povući se (kako tvrde da hoće)? Zašto bi? Do sad su pokazali da ih ništa ne može spriječiti, a strateški gledano ovaj prostor kroz koji se provlače izgleda kao pokušaj okruživanja Libanona.

Ideja da njihovi neprijatelji nestaju, a ne samo da slabe, Izraelu se jako dopada. Preko noći je tako nestala sirijska vojska. O njoj više jednostavno ne moraju brinuti, nje doslovno nema. Velika izraelska želje je da se sad isto dogodi i s libanonskim Hezbollahom.

Na primjeru Sirije vidjeli smo, koliko god je to prije nekoliko dana bilo teško čak i zamisliti, kojom brzinom se nešto može raspasti kad se dovoljno rasklima.

Sirija je očito bila jako klimava, što ne čudi. Nije tu sad samo stvar korupcije o kojoj se toliko piše zadnjih par dana, Sirija je doslovno ugušena ekonomski. Brzina kojom je Assad napustio vlast izgleda kao da je poručio - daje se država, neka je uzme tko želi!

Sirija se nalazila pod brutalnim zapadnim sankcijama i u takvom stanju nije mogla pribaviti skoro nikakve vanjske investicije. Iran i Rusija joj sigurno nisu mogli pomoći po tom pitanju. Nadalje, njen glavni resurs, nafta, pod okupacijom je na istoku zemlje već godinama. Taj ključan resurs drže pod svojom kontrolom Amerikanci u suradnji s Kurdima.

Damask je ostao suh i bez izlaza. Jedini izlaz bio je još onaj za Assada, zadnji avion za Moskvu. Svojim "nasljednicima" ostavio je zemlju koja je u ekonomskom rasulu slično kao i susjedni Libanon.

Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.