Konačni izlazak iz Platonove spilje: Što nam jedan od najvećih filozofa želi poručiti o našoj stvarnosti? Je li naš svijet samo iluzija?

Hodajući kroz život iz dana u dan, kako vrijeme prolazi počinjete primjećivati neke stvari, neke dublje stvari, ne samo one koje vas stalno okružuju, vašu već tako dobro poznatu svakodnevnicu, rutinu i ljude u njoj. Neke aspekte vlastitog života počinjete uočavati intuitivno, podsvjesno. Te neke istine rijetko se ukažu, kao nepoznata figura koju uočimo krajičkom oka, ali ako se okrenemo tamo nema ničeg. Zato često ni ne govorimo o tome. Ne razmišljamo da smo nakratko vidjeli istinu, ili možda drugačiju stvarnost, pripisujemo to nekom emotivnom trenutku, slučajnom "ispadu" iz zone poznatog prostora, nakon čega se odmah uspravljamo i vraćamo natrag na kolosijek života.

Ali dogodit će se ponovno, s vremenom. Možda ne svima, ali kad vam se dogodi, znat ćete.

Ono što ste pritom vidjeli, zapravo osjetili, kao da na trenutak hodate po nepoznatom i posve novom, nije neka nadnaravna pojava, nije neka druga dimenzija koja želi komunicirati s vama. Dogodilo vam se to da ste nakratko osjetili cijeli spektar iskustva u kojem se nalazite, jer uz onaj toliko poznati svijet - naučen, opipljiv, fizički iako podložan stalnim promjenama - postoji još jedan, potencijalno neusporedivo širi i dublji, svijet ideja.

Jasno, o tom svijetu ideja ne možete znati previše jer vam se o njemu nikad nije ni govorilo. Jer u ovom primarnom svijetu naučili smo sve. Tu gdje jesmo otkako znamo za sebe, naučili su nas živjeti, komunicirati, održavati se, napredovati, voljeti, pa na kraju čak i umrijeti. Taj svijet toliko nam je poznat, toliko je naš, da ne možemo ni zamisliti da uz njega egzistira još jedan. Duboko vjerujemo u naš svijet i sve što nam je o njemu rečeno. Znamo što je dobro, što je loše. Znamo zašto nešto postoji i zašto nešto nestaje. Čak i ako se osjećamo izgubljeno znamo što nam je činiti ili što bismo bar trebali činiti. Precizno smo svjesni što su vrline, ispravnost življenja, bitne stvari u životu... ne samo da znamo nego nam se taj cijeli set vrijednosti ponavlja neprestano kroz sve ljude koje susrećemo, kroz sav sadržaj koji konzumiramo i kroz vlastito doživljavanje sebe u tom svijetu.

Postoji vrlo valjan razlog zašto drugi svijet uočavamo samo na djelić sekunde i krajičkom oka. Mičemo se od njega. Naglo se vraćamo u udobnost naše stvarnosti. Zato jer dulje prihvaćanje bilo čeg paralelnog i neistraženog može nas jako uzdrmati, preplašiti ili čak izazvati gnjevnu reakciju. U svojoj svakodnevnici, kakva god da je, osjećamo se stabilno jer o njoj znamo sve. Krećemo se kroz život oslanjajući se na cijeli niz stabilnih točaka. Kad otvorimo prozor svoje dnevne sobe znamo već koji ćemo prizor ugledati. Kad otvorimo oči ujutro prepoznajemo svaki dio svoje spavaće sobe. Dolaskom na posao znamo što nam je činiti. Živimo poput kuglice u fliperu koji nema donje praznine, odbijajući se od jedne do druge čvrste površine i zna nam biti baš lijepo.

Za veliku većinu ljudi koji danas žive u ovom svijetu, pa i za većinu onih koji su ikad živjeli, gabariti ove primarne stvarnosti su i sasvim dovoljni i jedini koje će ikad osjetiti. Reći da su živjeli samo polovično može zvučati pretenciozno, i ako želimo iskreno razgovarati o drugom svijetu ideja to gotovo sigurno nije način kako bismo trebali pristupiti. S time bi se vrlo vjerojatno složio i "autor" svijeta ideja, jedan od najvećih filozofa u ljudskoj povijesti, Sokratov vjerni učenik, Platon.

Jedna od dosta nezgodnih stvari vezano uz Platona je činjenica da ga moderno školstvo nastoji podučavati vrlo mladim ljudima, već na početku srednje škole. Jasno, pohvalna je činjenica da se filozofija uopće podučava, ali u tom slučaju trebali bi osmisliti nekakvo periodično ponavljanje kroz život. Jer naprosto je nemoguće, ili vrlo teško, mladoj osobi dočarati puni smisao svijeta ideja bez da je prošla kroz uspone i padove životnog iskustva. Možda se i sami sjećate alegorije o Platonovoj spilji, možda je već prošlo dosta godina od onda, možda će vam ovo biti prvi put, ali snaga pouke bit će neminovno vezana uz vaše životno iskustvo.

Priča, zapisana u Platonovoj najpoznatijoj knjizi "Država", ide ovako...

U jednoj spilji, duboko pod zemljom, gdje uopće nema sunčevog svjetla, zarobljena je skupina ljudi. Ovi jadnici tamo su oduvijek, od rođenja. Nikada nisu vidjeli svijetlo dana, nikad vidjeli ni obasjan svijet. Da stvar bude još gora i okrutnija čak ni u ovoj dubokoj spilji nisu slobodni - vezani su lancima koji se spuštaju sa stropa. Vezane su im ruke, noge, ali i glava na način da mogu gledati samo prema naprijed.

Iza njih se pak nalazi vatra koja oduvijek gori i ona je jedini izvor svjetlosti koju imaju. No, čak ni tu vatru nikad nisu vidjeli. Ne mogu se okrenuti, mogu gledati samo naprijed. Zbog toga jedino što ikad mogu vidjeti su sjene na zidu ispred njih, sjene koje stvara vatra koja se nalazi njima iza leđa.

Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.