Ukrajinski je parlament 4. ožujka prihvatio ostavku premijera Oleksija Hončaruka i odobrio novu vladu na čelu s Denisom Šmihalom. Preusmjeravanje vlade došlo je kao odgovor na produbljujuću krizu povjerenja u ukrajinske vlasti, dijelom zbog precijenjenih očekivanja javnosti u predsjednika Volodimira Zelenskog, posebno zbog brzog poboljšanja gospodarske situacije.
Neposredni uzrok ove promjene je nedavni brzi porast neodobravanja ukrajinskog predsjednika i vlade (unatoč parlamentarno-predsjedničkom sustavu, vlada je de facto odgovorna Zelenskom kao vođi sustava moći). U anketi sredinom veljače 25 posto ispitanika ocijenilo je da situacija u zemlji ide u pravom smjeru, dok je više od 50 posto izjavilo da ide u pogrešnom smjeru (u usporedbi s 44 posto, odnosno 36 posto u prosincu). To se preklapalo sa stalnim rastom nezadovoljstva Zelenskog rezultatima vladine politike, kao i s Hončarukom, čija je ostavka već unaprijed određena s obzirom na nedavni skandal s prisluškivanjem (nespretan premijer uhvaćen je u snimkama kako nepovoljno govori o predsjedniku). Inicirajući preustroj, koji je službeno zahtijevao ostavku premijera, Zelenski se nada da će se distancirati od trenutne situacije u zemlji i prenijeti odgovornost na vladu.
U rasporedu se nalazi novi premijer i dvije trećine ministara je zamijenjeno. Promjene su pogodile uglavnom ona ministarstva nadležna za socio-ekonomska pitanja (tj. financije, socijalnu politiku, zdravstvo), kao i Ministarstvo vanjskih poslova i Ministarstvo obrane. Nekoliko ministarstava (npr. energetika, gospodarstvo) ostaje upražnjeno, vjerojatno zbog žurbe Zelenskog za smjenom ministara. Novi članovi vlade uglavnom su ljudi s mnogo iskustva i veza s najvećim političko-poslovnim skupinama, što ukazuje da trenutni vladajući tabor odstupa od postojeće prakse imenovanja na ključne državne položaje ljudi koji prije nisu bili uključeni u nacionalnu politiku. Iako bi iskusni ministri, prema Zelenskom, trebali povećati učinkovitost vladinih politika, prelazeći u staru elitu pokazuje se da je reformsko krilo vladajućeg tabora u oslabljenom položaju.
Novi šef vlade je Šmihal, 44-godišnji ekonomist i biznismen iz Lviva koji ima višegodišnje iskustvo u državnoj upravi na regionalnoj razini. U razdoblju od 2017. do 2019. godine bio je na rukovodećim pozicijama u DTEK-u, holding društvu u vlasništvu najbogatijeg ukrajinskog oligarha Rinata Akmetova. Tijekom kratkog vremena Zelenskog na mjestu predsjednika, Šmihal je napravio brzi uspon kao službenik i političar, pa se tako našao na čelu Ivano-Frankivske regionalne državne uprave u kolovozu prošle godine, a zatim je postao zamjenikom premijera i ministar nadležan za regionalni razvoj, u veljači ove godine . Novi premijer nema značajnu političku pozadinu i, poput Hončaruka, ostat će ovisan o predsjedniku Zelenskom. Ipak, teško je utvrditi hoće li i koliko utjecaj Akhmetov imati na novog šefa vlade.
Novi šef ukrajinske diplomacije je Dmitro Kuleba, bivši zamjenik premijera za europske i euroatlantske integracije, koji se smatra jednim od najtalentiranijih ukrajinskih diplomata mlađe generacije. Kuleba je u razdoblju od 2016. do 2019. godine bio stalni predstavnik Ukrajine pri Vijeću Europe. Njegova će uloga u vođenju vanjske politike biti ograničena uglavnom na vođenje tekućih poslova ministarstva, dok će ključne odluke, posebno u vezi s razgovorima s Rusijom i odnosima sa Sjedinjenim Državama, i dalje donositi šef predsjednikove vlade Ureda, Andrij Jermak, kojemu će Kuleba de facto biti podređen. Novi zamjenik premijera za europske i euroatlantske integracije bit će bivši ministar vanjskih poslova Vadim Pristajko, koji je svoj položaj izgubio zbog sukoba s Jermakom.
Nova će vlada zadržati trenutni smjer ukrajinske vanjske politike. Prioritet će se dati naporima za rješavanje situacije na Donbasu i reintegraciju teritorija koji su sada izvan kontrole vlasti, između ostalog intenziviranim bilateralnim razgovorima s Rusijom. Napori na daljnjoj integraciji Ukrajine u EU i NATO nastavit će se paralelno (javna potpora članstvu u obje organizacije je na rekordno visokom nivou, tako da bi promjena proeuropskog tečaja predstavljala rizik od skoka nepovjerenja u vlasti, pa čak i socijalne nemire). Vjerojatno će se veći naglasak staviti na razvoj ekonomske dimenzije vanjske politike i suradnju s ukrajinskom dijasporom, kao i na intenziviranje aktivnosti javne diplomacije, za koje je novi ministar vanjskih poslova specijaliziran.
Nova ukrajinska vlada ima i novog sugovornika u Kremlju. Naime, krajem siječnja otišao je Vladislav Surkov, dugogodišnji pomoćnik ruskog predsjednika Vladimira Putina i najvažniji savjetnik za Ukrajinu, a zamijenio ga je Dmitrij Kozak, prijašnji zamjenik premijera u vladi Medvjedeva, a koji je sada postao glavnom snagom Kremlja što se tiče ruske politike prema Kijevu. Tako se promjena vlade dogodila i u Rusiji i u Ukrajini. U Putinovoj neposrednoj okolini odvijaju se ozbiljni procesi. Izvještaji u medijima o odluci za ostavkom Surkova, jednog od najmoćnijih ljudi u Kremlju, ozbiljan su signal za Ukrajinu. Kozak je također dugo uključen u ukrajinsku stvar da su ga mediji u više navrata nazvali "ekonomskim" kustosom LDNR-a: u stvari, rusko buduće financiranje Donbasa izravno ovisi o njegovom položaju u upravnom odboru Kremlja. Pored toga, s novoimenovanim savjetnikom u Kremlju pomoćnik Zelenskog, Andrij Jermak, uspostavio je bliske veze.
Kozakov transfer u predsjedničku upravu očito je povećanje i aktualizacija njegovog utjecaja u kontekstu donošenja odluka. Štoviše, to je i izjava Surkova neuspjeha, njegove neučinkovitosti u odnosu na Ukrajinu. Kozak ima reputaciju učinkovitog kriznog menadžera i u velikoj je mjeri fokusiran na kompromisna rješenja. Općenito, za ukrajinsko-ruske odnose to nije najgora opcija. Uostalom, politika koju zagovara Kozak manje je usmjerena na agresiju i izravno sučeljavanje. Naravno, ne treba zaboraviti da je "konstruktivno" u politici u vezi s Ukrajinom kojeg izvodi Dmitrij Kozak još uvijek konstruktivno u čisto kremaljskom smislu te riječi. To, s gledišta nacionalnih interesa Ukrajine, i dalje može sadržavati opasne stvari. Osim toga, glavni centar za odlučivanje u Rusiji bio je, jest i bit će osobno Vladimir Putin. Ne treba očekivati nikakve posebne promjene u ruskoj politici. Odnosi dviju država i dalje se odvijaju kroz političke pritiske i gospodarsko-energetsku suradnju.
S druge strane, glavna zadaća Jermaka i Kozaka jest postići kompromis po pitanju Donbasa što je brže moguće - u roku od tri do četiri mjeseca. Postoji "sveti datum" - 9. svibnja. Na njemu će se pokušati prilagoditi postizanje rezultata u pregovorima. Jedini problem na koji diplomate obraćaju pažnju jest što stranke u svom dijalogu tvrdoglavo pokušavaju slijediti slovo sporazuma u Minsku, koji, kao što pokazuju događaji u posljednjih pet godina, zapravo nemaju mehanizam za provedbu. Sve to, zapravo, riskira da se situacija dovede u ćorsokak i, kao rezultat, do nove eskalacije sukoba, što bi trebalo očekivati što se više približavamo ljetu. Ovi brzopleti dogovori nemaju učinka na samom terenu i trag su beskraja visokopolitičkih odlučivanja u dvoranama Moskve i Kijeva, bez učinkovitog gledanja na političku volju, povjerenje i akciju na samom terenu.
Pored "uskog" ukrajinskog segmenta pitanja, Kremlj ne odustaje od ideje o "reviziji" raspada SSSR-a. Najočitija manifestacija ove revizije je projekt "sindikalne države", koji Rusi povremeno aktiviraju u informacijskom prostoru. U posljednje vrijeme postoje aktivna izvješća da objavljivanjem izmjena i dopuna Ustava Ruske Federacije sa smanjenom ulogom predsjednika u korist određenog novog ustavnog tijela, Putin priprema za sebe vođu "nad sustavom" slijedeći primjer Denga Xiaopinga u Kini ili Nursultana Nazarbajeva u Kazahstanu. Postoje ozbiljni razlozi za vjerovanje da Putin želi ostati u Državnom vijeću ne samo Rusije, već, naime, "sindikalne države" kao "mudrog patrijarha". Štoviše, govorimo ne samo o "klasičnom" projektu - kao dijelu Ruske Federacije i Bjelorusije, nego i uz sudjelovanje takozvanih "nepriznatih republika" - Sjeverne Osetije, Abhazije, kao i nekih drugih područja. Do sada je glavna prepreka stvaranju "sindikalne države" ostao stav Aleksandra Lukašenka, koji je sustavno "utapljao" inicijative za jačanje integracije. Ali jačanje Kozaka moglo bi u skoroj budućnosti značajno povećati pritisak na Bjelorusiju. Činjenica je da zamjenik šefa Izvršnog ureda predsjednika već dugo surađuje s bivšim veleposlanikom Ruske Federacije u Bjelorusiji Mihailom Babičem, kojeg se naziva glavnim lobistom zbog teške verzije rješenja "bjeloruskog problema". Sada Babič, uz pomoć Kozaka, može ojačati svoj položaj u Putinovoj administraciji.
Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.
