Europski parlamentarizam i erozija političke odgovornosti
U drugoj polovini 20. stoljeća shvaćanje ministarske odgovornosti bitno se mijenja i sve više odstupa od zahtjeva klasične teorije. U parlamentarnoj praksi, realizacija bilo kojeg od navedenih zahtjeva rijetko dolazi u obzir, a gotovo nikada u skladu sa strogim pravilima klasične teorije. Vodeći britanski laburist tog vremena Tony Benn ukazuje pak da na to da ako kontrole ima, onda je to na manje značajnim područjima, dok ključna politička pitanja, poput parlamentarnog nadzora na planu vanjske politike, obrane i, osobito, djelovanja službi sigurnosti, potpuno izmiču utjecaju parlamentaraca. Izvan najznačajnijih pitanja "velike" državne politike, situacija nije bitno drugačija niti na drugim važnim područjima, kao što pokazuju dva 1976. godine podnesena izvješća vladinih tijela, od značaja za suvremene probleme u nas.
Izvješće britanskog Ureda za gospodarski razvoj, o nadzoru upravljanja nacionaliziranim poduzećima upozorava: "Nije jasno kome su oni odgovorni, za koje funkcije, opseg djelovanja, i u kojim vremenskim periodima. Ministarska odgovornost za nacionalizirana poduzeća loše je definirana. Konfuzija koja iz toga proizlazi, vodi u situaciju u kojoj od odbora zbiljski ne zahtijeva polaganje računa na sistematski i objektivan način ni parlament niti ministri, interesne skupine ili šira javnost. Pored toga, ministri se, općenito, ne smatraju odgovornim za svoje intervencije."Izvješće istražnog Odbora za pitanja financiranja lokalne samouprave konstatira kako "postojeće uređenje ne omogućuje da se jasno sagleda gdje leži stvarna odgovornost za trošenje, te postoji konfuzija oko odgovornosti kao "glavna značajka sustava upravljanja, što je lokalnim organima omogućilo da za povećanje troškova okrivljuju centralnu vladu, a ovoj da odgovornost prebacuje na lokalne organe." Izvještaj završava dramatičnom konstatacijom kako je "nakon mnogih desetljeća neizvjesnosti… došlo vrijeme da se odlučno pristupi krucijalnim pitanjima odgovornosti."
Situacija, proučavajući literaturu, nije bila bitno drugačija niti u drugim parlamentarnim režimima. Ipak, početkom tisućljeća, možemo govoriti o potpunoj dominaciji stranaka u parlamentarnom životu i bitnim promjenama u shvaćanju ministarske odgovornosti, pri čemu je jasno kako je za ostvarivanje bilo kojeg oblika odgovornosti, pored jasnih ustavnih odredaba, izuzetno važan utjecaj medija i uopće javnog mišljenja. U Velikoj Britaniji posebno su tome pridonijele parlamentarne istrage oko ilegalne prodaje oružja Iraku, poznate kao Scottov istražni odbor, a u najnovije vrijeme istraga oko ulaska Velike Britanije u rat protiv Iraka 2003. godine. Ministarska odgovornost, premda još uvijek zauzima važno mjesto u udžbenicima, rijetko se primjenjuje u britanskom političkom životu, a krajnje rijetko kao posljedica parlamentarne rasprave.
Suvremena europska doktrina i problem političke korupcije
Kriza povjerenja u institucije vlasti i političke elite danas zahvatila je razvijene demokracije koje, zahvaljujući njihovoj potvrđenoj sposobnosti očuvanja demokratskoga modela, nazivamo zrelim demokracijama. Tako Robert Cox piše: "Građanstvo gubi povjerenje u političare, ne samo na temelju dokaza o raširenoj bahatosti i korupciji vlasti, već i zbog uvjerenja kako političari ne razumiju, pa dakako ne mogu ni rješavati najveće probleme s kojima su suočene njihove političke zajednice, kako što je nezaposlenost i propadanje javnih službi." Giovani Sartori, pak, zaključuje: "U brojnim zemljama, razočaranje i nezadovoljstvo dosegli su u novije doba vrhunac frustracije, srdžbe te, na koncu, potpunoga odbacivanja politike i prihvaćanja onoga što bismo mogli nazvati antipolitikom- ovo ujedno dovodi i do pojave novih, antisistemskih stranaka, kao Živi zid u Republici Hrvatskoj ili Pokret pet zvijezda (M5S). Kako je došlo do toga? Više je objašnjenja toga odbacivanja. Jedno je opća odbojnost, kao što je ranije spomenuto. Drugi čimbenik je utjecaj televizije i drugih masovnih medija.
Možda najbolje pojedino objašnjenje današnjega gnjeva ljudi prema politici i političarima leži u političkoj korupciji. Politika nije nikada bila, a vjerojatno neće nikad ni biti potpuno čista, niti je politička korupcija u bilo kojemu pogledu novost. Ali pohlepa i korupcija su u novije vrijeme dosegle ranije nepoznate razmjere. Politička je korupcija dosegla točku u kojoj ona korumpira politiku samu. To pridonosi oportunizmu u redovima analitičara, i dakako političara, novih demokracija, od kojih neki sugeriraju zaključak kako je takav razvitak neminovan, pa se valjda ne treba ni previše baviti pitanjima prevencije. Takva objašnjenja, međutim, ponekad i namjerno zanemaruju činjenicu da je u demokratskom svijetu danas, borba protiv korupcije na svim razinama, postala jednim od najvažnijih prioriteta državne, kao i međunarodne politike.
Iščitavanje literature i aktualnih izvješća o političkoj korupciji može zaista izazvati frustracije i zabrinutost. Dojam je kako nema demokratske zemlje koja ne bilježi znakovit rast korupcije. Primjerice, u ožujku 1999. godine, optužbe u svezi s korupcijom i nepotizmom, rezultirale su ostavkom svih članova Europske komisije. Istodobno razvijala se korupcijska afera u Međunarodnom olimpijskom odboru, započeta optužbama zbog podmićivanja u siječnju iste godine.
U Velikoj Britaniji je niz ministarskih afera, poglavito osobne naravi tijekom konzervativne vladavine od 1979. do 1997. godine, kulminirao velikim parlamentarnim skandalom 1995. godine, poznatim pod nazivom "cash for questions", kada su novine "The Guardian" otkrile kako je skupina zastupnika izravno prodavala svoje političke usluge lobistima (najozbiljnije prilikom akcije za sprječavanje Clintonove inicijative da se rat u Bosni i Hercegovini zaustavi vojnom intervencijom NATO-a, još 1992. godine). Nova laburistička vlada premijera Tonyja Blaira objavila je prilikom stupanja na dužnost 1997. godine, da će dosljedno provoditi politiku "čistih ruku" - i odmah doživjela svoj prvi korupcijski skandal, koji je završio ostavkom ministra Petera Mandelsona već početkom 1999. godine.
U Velikoj Britaniji obveza je izvještavanja i zabilježbe situacija sukoba interesa za zastupnike uvedena zakonom još 1974. godine, a za ministre nizom internih naputaka, na kojima je posebno strogo inzistirala britanska premijerka Margaret Thatcher. Važne novine unijelo je objavljivanje Izvješća Odbora za standarde u javnomu životu (Lord Nolan Committee) 1995. godine. Iste je godine usvojen i Kodeks ponašanja za građanske službenike, a uslijedio je i niz posebnih pravilnika za postupanje za pojedine grane državne i lokalne uprave, kao i za nadzorne odbore drugih institucija koje obavljaju javne ovlasti. Konačno, 1996. godine objavljeno je Izvješće o zlouporabama pri prodaji ratne opreme Iraku (Scott Report) koje je otvorilo pitanje ministarske odgovornosti za etičko ponašanje i suvremenoga ustavnoga značenja te temeljne konvencije britanskoga Ustava.
Demokratske zemlje započele su tek pred kraj 20. stoljeća donositi propise o etici vlasti, pri čemu se te napore potiče putem međunarodnih organizacija, kao što su Vijeće Europe i Organizacija za gospodarsku suradnju i razvoj (OECD). Sudjeluju i skandinavske i druge europske zemlje, za koje je dugo vladalo uvjerenje kako uopće nemaju ozbiljnih problema s korupcijom. Primjerice, Finska je Ustavnim amandmanom od 1. travnja 1995. godine uvela obvezu izvješćivanja o situacijama sukoba interesa za ministre, a Nizozemska je takvu obvezu uvela izmjenama Zakona o vladinim službenicima iz 1991 godine.
Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.
