Mir ili samo predah u Libanonu: Izrael se podsjetio da kroz linije Hezbollaha nema prolaska čak i nakon što su im nanijeli teške gubitke, ali primirje je dio opasne šire strategije koja uključuje novo oružje, Trumpa i Saudijsku Arabiju

Rat u Libanonu je završen, navodno. Nadajmo se da je zaista tako. Stanovnici koji su se već danas počeli vraćati na opustošeni jug zemlje svakako se nadaju da je sukob završen. Nažalost previše je faktora koji ukazuju na to da bi rat mogao ponovno eskalirati u relativno bliskoj budućnosti.

Počnimo s dobrim vijestima - iako su izraelske snage doslovno do zadnje minute izvodile žestoke napade diljem Libanona, nakon što je primirje službeno stupilo na snagu zavladala je tišina. Iza kulisa tjednima su se vodili intenzivni pregovori koje je Izrael u nekoliko navrata odbacivao. Sad su pristali, ali uz nekoliko klauzula među kojima je ključna ona da si uzimaju za pravo i dalje izvoditi napade protiv Hezbollaha ukoliko zaključe da za to "postoji potreba". U međuvremenu danas su stigle i vijesti o novim izraelskim napadima na jugu Sirije što sugerira da se Izrael nije smirio, osim možda strateški u Libanonu.

Nekoliko je razloga za to. Kao prvo, Bidenova administracija je na odlasku i iako je ista snažno stala uz Izrael i za vrijeme agresije na Gazu, eskalacije sukoba u Libanonu (pri čemu je došlo i do izraelske kopnene invazije) te međusobnih okršaja s Iranom, Izrael je svjestan da od Trumpa mogu dobiti puno više i bez ikakvih ograničenja.

Jako je teško očekivati da se Trump promijenio od prvog mandata. Da, sada su oko njega ljudi koji preferiraju mir umjesto rata, ali svima je jasno da je Izrael iznimka i da tu američka potpora ostaje maksimalna, a uz Trumpa to je neka još i veća razina. U tom smislu Izraelu bi odgovaralo pristati na privremeno smirivanje situacije u Libanonu dok ne dođe Trump, a tad, ako žele (a u Netanyahuovoj administraciji svakako ima onih koji žele), mogu pokrenuti još i intenzivniju kampanju u Libanonu.

Pauza Izraelu odgovara i u vojnom smislu. Unatoč činjenici da su eliminirali skoro cijeli vrh Hezbollaha i zračnim udarima razrušili južni Bejrut i druga mjesta u zemlji, njihove kopnene snage relativno malo su napredovale, isključivo u pograničnom području. Vrlo brzo su naišli na intenzivan otpor Hezbollaha koji nije oslabio ni nakon ubojstva karizmatičnog lidera Hassana Nasrallaha. Nastavak te kopnene operacije lako je mogao voditi u još jedan težak poraz po Izrael slično kao i 2006. godine.

Izrael ima potpunu zračnu nadmoć, ali to nije dovoljno za dobivanje ratova. Primjer imamo u slučaju rata u Jemenu gdje je Saudijska Arabija imala totalnu zračnu nadmoć, ali u konačnici ne samo da nisu uspjeli slomiti otpor Hutija već su jemenski pobunjenici kao skupina dodatno ojačali (zahvaljujući i iranskoj podršci). To je zapravo važna lekcija za Izrael. Sve ideje da će silom u potpunosti eliminirati neprijatelje, bilo da je riječ o Hamasu u Gazu ili Hezbollahu u Libanonu, u konačnici će propasti i obiti se Izraelu o glavu.

Hezbollah je izgubio mnogo boraca, možda čak i tisuće. Izgubili su i Nasrallaha kao i druge istaknute lidere. Ali po svemu sudeći organizacija će preživjeti i nastaviti jačati. Ne bi čudilo da nekako uspiju i ovu situaciju prikazati kao svoj veliki uspjeh, odbijanje izraelske invazije. Reći će da su prisilili Izrael na povlačenje, još jednom, kao i 2006. To možda nije istina i Izrael se povlači iz nekih drugih razloga, ali percepcija je ono što se dugoročno računa.

Ali ako je Biden generalno podupirao Izrael u svemu, zašto mu je onda sad tako važno da se okonča rat u Libanonu? Postoji jedan veliki razlog. Washington se nada da će ovim potezom brzo oživjeti ključni geopolitički cilj ove administracije na Bliskom istoku - normalizaciju odnosa između Izraela i Saudijske Arabije. Već danas su se mogli čuti neki izvori koji su sugerirali da sad nakon primirja u Libanonu nema nikakve prepreke da se hitno nastavi s tim planom te da se proces kompletira dok je Joe Biden još uvijek na vlasti.

Jer ako do toga dođe tako će i ostati. Podsjetimo, dugi niz godina samo dvije arapske zemlje imale su diplomatske odnose s Izraelom, Egipat i Jordan, a onda je za vrijeme Trumpove administracije cijeli niz arapskih zemalja priznao Izrael i uspostavio diplomatske odnose. Je li ijedna od tih arapskih zemalja prekinula odnose s Izraelom nakon što je izraelska vojska pobila preko 40,000 Palestinaca? Niti jedna. Ne bi to učinili ni da brojka ode na 400,000.

Te normalizacije koliko su važne za Izrael toliko su važne i za SAD jer preko Izraela projiciraju svoj utjecaj na širi Bliski istok, tako je bilo od samih početaka. Saudijska Arabija je "kruna" tog procesa i može se očekivati da će nakon nje brzo uslijediti i druge arapske zemlje, osim onih koje su integrirane u tzv. Osovinu otpora (Sirija, Jemen, djelomično Irak).

Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.