Još vrlo rano, početkom industrijske revolucije otkriveno je da nije novac jedini koji podiže efikasnost rada. Istraživači koji su ispitivali uvjete rada u pojedinim američkim tvornicama otkrili su da je za vrijeme njihovog ispitivanja efikasnost proizvodnje naglo porasla, neovisno o tome što su čak pogoršali uvjete rada i prigušili rasvjetu. Jedino moguće objašnjenje bilo je da su radnice radile bolje zbog prisutnosti samih istraživača. Netko je s njima razgovarao, pokazao zanimanje za njihovo mišljenje 'brinuo' se o njima. Od tog vremena uvedene su brojne 'humane' promjene na radnim mjestima. Slušanje glazbe kod rutinskih poslova, otvaranje restorana unutar prostora tvrtke, organiziranje vrtića, uplaćivanje zaposlenicima osiguranja i štednju za mirovine, nagrađivanja za dugogodišnju lojalnost tvrtki itd.
Teorija moralnog zlostavljanja
Uz daljnji razvoj tog pozitivnog procesa koji je barem u najbogatijim državama učinio život radnika podnošljivim pa i više od toga, počeo se međutim odvijati i jedan drugi; konkurentnost tvrtki ili multinacionalnih kompanija postajala je sve jača, neke tvrtke prelaze na smanjenje troškova kako bi povećale profitabilnost, ukidaju se povlastice, pod prijetnjom otkaza od svojih uposlenika traži se sve više. Dva potpuno različita poslovna okružja egzistiraju u suvremenom svijetu, a bitnije od ekonomskih povlastica karakteriziraju ih tipovi upravljanja. Velika konkurencija na tržištu, globalizacija, organizacijske promjene (privatizacija, spajanje, restrukturiranje, informatizacija), ekonomska kriza, new economy, nesigurnost radnih mjesta i očekivanje fleksibilnosti od radnika doveli su do toga da su moralna maltretiranja postala uočljivija više nego ikada.
Radne sredine pod pritiskom u kojima je cilj povećanje rezultata poduzeća, na uštrb kojeg se zapostavljaju svi ljudski elementi uzrokuju gomilanje stresa i stvaranje pogodnih uvjeta za nastrani tip komunikacije. Iako je zloupotreba moći kod šefova uvijek postojala, danas je ona, uz onu očitu, i vrlo često prikrivena, navode sociolozi Nicole Aubert i Vincent de Gaulejac. Rukovoditelji svojim namještenicima govore o autonomiji i o duhu inicijative, ali i dalje zahtijevaju njihovu podčinjenost i poslušnost. Namještenici to prihvaćaju jer su opsjednuti prijetnjama o preživljavanju poduzeća, mogućnošću otpuštanja i neprestanim pozivima na odgovornost, u stvari – na eventualnu krivnju. Tako da su riječi Heinza Leymanna kako je u modernom svijetu radno mjesto jedino preostalo 'bojno polje gdje ljudi mogu ubijati jedni druge bez rizika da budu privedeni pred lice pravde', tragična istina.
Maltretiranje zaposlenika i cijeli niz bolesnih odnosa na radnom mjestu počelo se sustavno proučavati u zadnjih tridesetak godina, a prvi ga je opisao, 1984. spomenuti psiholog Heinz Leymann. Naziv mobbing je stvoren od engleskog glagola 'to mob', što znači nasrnuti u masi, bučno navaliti na nekoga i imenice 'mob' koja znači rulja, gomila, puk, svjetina, ološ, a skovan je prema istraživanjima Konrada Lorenza koji je opisao ponašanje nekih životinja koje se udruže protiv jednog člana, napadaju ga i istjeruju iz zajednice, ponekad ga dovode i do smrti. Slično ponašanje ljudi u radnoj sredini nazvano je mobbingom. Može se reći da je mobbing (work abuse, employee abuse) specifični oblik ponašanja na radnom mjestu kojim jedna osoba ili skupina njih sustavno psihički (moralno) zlostavlja i ponižava drugu osobu, s ciljem ugrožavanja njezina ugleda, časti, ljudskog dostojanstva i integriteta, sve do eliminacije s radnog mjesta. Zlostavljana osoba je bespomoćna, u nemogućnosti da se obrani.
Mobbing je daleko ozbiljniji problem od svakodnevnih, povremenih konflikata i uredskih svađa jer iza njega stoji svjesna namjera da se naškodi drugom zaposleniku, kolegi, a može otići toliko daleko da žrtva mobbinga pod prevelikim pritiskom koji ne može izdržati mora napustiti radnu sredinu i potražiti novi posao. U tvrtki u kojoj se razvio takav 'nastrani tip' vođenja, žrtve 'zločestih' šefova, za razliku od uvriježenog mišljenja, nisu slabe osobe. Upravo suprotno, moralno zlostavljanje započinje kad žrtva reagira na šefovu autoritarnost i odbija mu se podčiniti. Žrtve su i rijetko kada zabušanti, među njima ima mnogo savjesnih osoba koje predstavljaju 'patološku točnost'. Osobina koje te urođene perfekcioniste čini metom je što će lako na sebe preuzeti krivnju. Drugi zaposlenici 'zavedeni' šefovom moći, slijede šefa u njegovom cinizmu i nedostatku poštovanja. Riječ je zapravo o kukavičluku i zadovoljstvu okoline koja se ili boji da sama ne postane meta ili katkada sadistički uživa u nizovima te destrukcije, Christophe Dejours nazvao je to društvenom banalizacijom zla. Atmosfera u tvrtki tada izgleda poput one u razredu bez učiteljice gdje 'bully' maltretira jednoga, a gomila to gleda s odobravanjem ili čak sudjeluje.
Tehnike igrača moći u praksi
Pogledajmo neke od tehnika moralnog zlostavljanja zabilježenih u istraživanjima. 'Igrač moći', kako ga nazivaju američki komunikolozi, nikad se ne služi direktnim sukobima i zapravo cijelo vrijeme izbjegava otvorenu komunikaciju služeći se komunikološkim smicalicama. Riječ je o sitnim primjedbama, udarcima ispod pojasa, na koje je, pošto se ne radi o direktnim napadima, gotovo pa nemoguće reagirati. Žrtvu se navodi na zbunjenost i na to da posumnja sama u sebe. Izbjegavanje otvorenog dijaloga spretan je način pojačavanja sukoba, okrivljavanja druge osobe, a žrtvi se uskraćuje mogućnost da ju se čuje. Agresija se zbiva u prostoru neverbalne komunikacije; uzdasi, slijeganja ramenima, prezrivi pogledi, ili grimase, prikrivene misli, destabilizirajuće ili zlobne aluzije, uvredljive primjedbe...
Isključivanje je moguće i ako nekoga ne gledamo, ako pred drugom osobom govorimo o 'žrtvi' kao da je nema. Moguće je i, primjerice, iskoristiti petominutnu odsutnost žrtve kako bi joj se na radnom stolu ostavio neki spis s pisanom porukom, umjesto da se od nje izravno zatraži obavljanje nekog radnog zadatka. Uz isključivanje često ide i izolacija koja se postiže insinuacijama, isticanjem naklonosti, izazivanje ljubomore. Posao destabilizacije zapravo obavljaju zavidni kolege, a pravi napadač može reći da on nema ništa s tim. Osobi se također uskraćuje posao, iako su njezini kolege preopterećeni, ali joj se ne dopušta raniji odlazak s posla. Stavljanje u karantenu znatno češće izaziva stres nego prekomjerni rad i vrlo brzo postaje razorno.
Metodom zadirkivanja žrtvi se povjeravaju beskorisne ili ponižavajuće zadaće. Zadirkivanje podrazumijeva i kad se utvrde ciljevi koji se ne mogu održati, obvezujući na rad do kasno navečer, rad vikendom, a zatim recimo taj tako hitan posao završi u kanti za smeće. U takvim uvjetima vrlo djelotvorno može se natjerati osobu na pogrešku kako bi ju se moglo kritizirati ili poniziti. Ona je naime pod stalnim stresom, kori ju se, nadgleda, mjeri joj se vrijeme kako bi se stalno osjećala kao na žeravici. U komunikaciji 'igrač moći', ili jednostavnije rečeno zlostavljač, služi se zapravo vrlo jednostavnim trikom paradoksalnog, dvostrukog djelovanja - jedno se kaže na verbalnoj razini, a drugo se iskazuje na neverbalnoj. Radi se o jasnoj poruci i prikrivenoj misli čije postojanje napadač niječe. Ponekad 'igrač moći' prelazi i na otvorene laži, prilikom sukoba sa žrtvom – tada se ma koliko laž bila bezočna i velika igrač moći za nju čvrsto i uvjerljivo hvata. Riječ je, kako vidimo, o nizu tehnika, spletkarenju, izazivanju ljubomore, ogovaranju i lažnom spašavanju, sprečavanju međusobne komunikacije podređenih, a sve s ciljem pojačavanja vlastite pozicije, ali i, što je još gore, često i provođenju korporativne politike u određenoj firmi.
Razorne posljedice po društvo
Stalna prijetnja nezaposlenosti posebno je pogodna za stvaranje temelja upotrebi drskosti i cinizma kao modusa operandi upravljanja pogotovu u tranzicijskim, ali i ne samo tranzicijskim državama. Pogoršavanje radnog ozračja, međutim, ima za posljedicu smanjenje djelotvornosti, upravljanje sukobom postaje glavna preokupacija napadača i napadnutih, a ponekad čak i svjedoka koji više nisu usredotočeni na svoje zadaće. Smanjuje se kvaliteta rada, a povećavaju se troškovi izbivanja s posla zahvaljujući psihosomatskim problemima od kojih počinju obolijevati zaposleni. Osoba uslijed neprestanog stresa počinje imati i fizičke probleme, no mnogi se boje otići na bolovanje zbog straha od odmazde prilikom povratka na posao. Koliko je spomenuta pojava prisutna pokazuju i podaci kako je čak 13 milijuna radnika u članicama EU bilo žrtva mobbinga odnosno nasilja na radnom mjestu.
Tri milijuna radnika trpjelo je na poslu fizičko nasilje, a 6 milijuna njih imalo je fizičke obračune s kolegama izvan radnog mjesta, 3 milijuna radnika u EU bile su žrtve seksualnog zlostavljanja na poslu, dok je pozamašan broj onih koji su bili žrtve i ostalih oblika nasilja, pokazalo je istraživanje provedeno u Europskoj Uniji.
U Finskoj je 15 posto radnika izloženo moralnom maltretiranju na poslu, u Velikoj Britaniji i Nizozemskoj 14, u Švedskoj 12, u Belgiji 11, u Francuskoj i Irskoj 10, u Danskoj 8, u Njemačkoj i Luksemburgu 7, u Austriji 6, u Španjolskoj i Grčkoj 5, a u Italiji i Portugalu 4 posto radnika, no za pretpostaviti je da su razmjeri pojave zlostavljanja na poslu i znatno širi. Podaci jednog istraživanja provedenoga u Njemačkoj još su alarmantniji. Isti kažu kako je mobing, primjerice, u Njemačkoj postao pravilo, a ne iznimka. Dvije trećine zaposlenika tvrdi da svakodnevno na svojemu radnome mjestu doživljava mobing. To znači da se oko 61 posto zaposlenika u Njemačkoj smatra žrtvom mobinga; u 30 posto slučajeva, zaposlenike maltretiraju kolege, a u 30 posto su to nadređeni. Zanimljivo je reći da 12 posto radno aktivnih Nijemaca koliko ih je sudjelovalo u ovom istraživanju, priznaje da su sami i zlostavljači i da maltretiraju druge zaposlenike.
Svaki radnik tijekom svog radnog vijeka ima 25 posto šanse da bude bar jednom žrtva mobbinga, bez obzira na spol, dob, stupanj obrazovanja ili poziciju u svojoj radnoj sredini. Svako zlostavljanje, pa tako i ono na radnom mjestu nosi rizik trajnog oštećenja zdravlja. Prema istraživanjima provedenim u Švedskoj 10-20 posto suicida ima direktan ili indirektan uzrok u problemima na poslu. Također, velik broj samoubojstava u cijeloj EU prati pojavu mobbinga, a ta brojka seže do 48 tisuća samoubojstava godišnje.
Također, više od polovice američke radne snage iskusilo je ili svjedočilo nekom obliku mobbinga, uključujući vrijeđanje, sabotažu, destruktivno ponašanje ili zanemarivanje odnosa, procjenjuju autori istraživanja koje je proveo Workplace Bullying Institute. Autori istraživanja navode kako je 54 milijuna Amerikanaca, 37 posto radne snage, bilo izloženo mobbingu barem u jednom trenutku svoje karijere, dok su milijuni njih svjedočili zlostavljanju drugih.
Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.
