Često se čuje da Ruska Federacija ne prihvaća u svoje vojne akademije državljane islamske vjeroispovijesti porijeklom sa Sjevernog Kavkaza. U nedavnom posjetu Dagestanu, ruski predsjednik Vladimir Putin odbacio je takvo nepisano pravilo kao neistinito te rekao kako je osobno dao naredbu da se muslimanski vojnici koriste za mnogobrojne akcije, uključujući one na Bliskom istoku, odnosno u Siriji. Tom prigodom je Putin naglasio kako ruska vojska treba 'momke s Kavkaza'. Zapravo, Putinova naredba je bila da se stvori vojna formacija vojne policije koju će sačinjavati prvenstveno redarstvenici s Kavkaza, a ministarstvo obrane je takvu naredbu provelo. Takva vojna policija je raspoređena u Siriji. Vođa Rusije je u Dagestanu potvrdio da je vlada odlučila stvoriti muslimansku vojnu policiju kako bi ulijevala povjerenje među lokalnim stanovništvom u Siriji, kao većinski muslimanskoj zemlji.
Putin je potvrdio ove činjenice u Dagestanu, nemirnoj federalnoj jedinici Ruske Federacije koja je većinski muslimanska. No, podjednako je dao te izjave jer još od carističkih vremena Rusija nije uključivala muslimane u svoje redove, posebice ne one sa Sjevernog Kavkaza. Nakon propasti Sovjetskog Saveza, Moskva dugi niz godina nije pozivala mladiće sa Sjevernog Kavkaza na službu u ruskoj vojsci zbog straha da će stvoriti probleme vojsci ili steći vještine koje bi kasnije mogle koristiti u borbi protiv ruske države. No u novije vrijeme, i zbog demografije - udio muškaraca 18-godišnjaka među muslimanskim nacionalnostima mnogo je veći od onog među Rusima - i zato što su ne-Rusi željeli njihovu 'vojnu kartu' kako bi mogli služiti u vojsci, Moskva je podržala njihovo ročništvo, iako još uvijek čini daleko manji udio muslimana nego Rusa.
Iako su mnogi ovu situaciju na Sjevernom Kavkazu tretirali kao sui generis, ruska država, carska, sovjetska i post-sovjetska, ima tradiciju koja seže do 1874. godine kada je carska vlada nametnula navodno "univerzalnu" vojnu službu. Ipak, u carstvu, Finci i ljudi iz najudaljenijih krajeva carstva - uključujući veći dio Sibira i Dalekog Istoka, Sibir, Srednju Aziju, pa čak i dijelove gubernije Arhangelsk - nisu pozvani na služenje. Među autohtonim stanovnicima Kavkaza koji nisu bili podvrgnuti carskom nacrtu bili su Kurdi, Abhazi, Nogajci, Azeri 'i mnogi drugi.' Također su isključeni bili muslimani iz područja Tereka i Qube, iako su morali platiti poseban porez.
Značajno je da su i Irkutsk i Jenisejski kozaci bili izuzeti od vojne službe. Sovjeti su nastavili ovu tradiciju, čak i nakon što je Moskva usvojila zakon o vojnoj službi koji je to nominalno učinio univerzalnim zahtjevom. Na početku Drugog svjetskog rata Moskva je privukla ljude s Kavkaza i srednje Azije, ali problemi s jezikom i obrazovanjem ograničili su njihovu korisnost pa je nacrt u tim regijama obustavljen. Državni odbor za obranu zapravo je zabranio 30. srpnja 1942. sastavljanje vojnih sastava s ljudima iz planinskog Sjevernog Kavkaza i proširio tu zabranu barem što se tiče službi na frontu na Uzbeke, Turkmene, Tadžike, Kazahe, Kirgize, Gruzijce, Armence, Azere, Dagestance, Čečene, Inguše, Kabardine, Balkare i Osete.
Između 1948. i 1953., Moskva je obustavila sastavljanje različitih kategorija ljudi kako bi se omogućio oporavak gospodarstva. Ali nakon Staljinove smrti obnovljen je univerzalni nacrt, nešto što je dovelo do značajnog porasta broja ne-Rusa u vojnim i etničkim sukobima između njih i etničke ruske većine. Čak i tijekom tog razdoblja neki nisu bili pozivani, od kojih su najistaknutiji predstavnici brojno malih naroda ruskog sjevera i sliva rijeke Amur, ukupno 39 nacionalnosti. Raspadom sovjetske vlasti, ruska vojska proširila je taj aranžman za brojčano male narode na one na Kavkazu i drugdje. Zapravo, predstavnici drugih naroda koji žive u Sibiru i na Dalekom Istoku nisu pozvani na služenje jer mladići žive predaleko od gradova. S obzirom na središnju ulogu vojne službe u državljanstvu, posebice u Rusiji, isključenje tih grupacija ih čini uistinu građanima druge klase, te ih se smatra manje pouzdanima.
Do prije otprilike pet godina, ruska vojska nije u ročništvo pozivala mnoge mladiće sa Sjevernog Kavkaza unatoč činjenici da su mnogi od njih željeli služiti kako bi dobili vojnu kartu potrebnu za službu u policiji. U stvari, neki Čečeni čak su podmićivali svoj put u rusku vojsku. Ruske oružane službe imaju nacrt kvote od 500 ročnika za Čečensku republiku. To je samo petina od broja mladića koji bi htjeli služiti, a mnogi nude mito u iznosu od 250.000 rubalja (4.000 američkih dolara) u nadi da će ući. Ova je situacija izvanredan preokret od prije desetak godina kada Čečenci nisu htjeli služiti, a ruski časnici nisu ih htjeli imati u redovima. To odražava pojavu nove generacije koja nije živjela za vrijeme rata, želju za dobrom plaćom i vojnom kartom da dobiju policijske poslove kod kuće i status čečenskih branitelja u Ukrajini i Siriji.
Prve 22 godine nakon završetka SSSR-a, Moskva nije pozivala u vojnu službu nikoga iz Čečenije. Od 2014. godine se to znatno promijenilo. Ali broj koji je Moskva spremna sastaviti i dalje je relativno malen u odnosu na onu skupinu nacrta i zahtjeva jer premda mlađi Čečenci možda nemaju sjećanja na dva post-sovjetska čečenska rata, stariji časnici često su započeli svoju karijeru u tim sukobima i ne žele Čečene u redovima. Većina čečenskih ročnika služit će u svojoj republici ili blizu bilo kojeg mjesta na Sjevernom Kavkazu. Ali otprilike 100 od 500 sastavljenih u ovom ciklusu služit će Ruskoj straži, Putinovim pretorijarcima koje Kremlj može upotrijebiti za suzbijanje prosvjeda i demonstracija. U međuvremenu, vlasti na Krimu imaju poteškoće s popunjavanjem 2800 ročničkih mjesta koja su im dodijeljena. Ne samo da se Kijev protivi njihovoj službi u ruskoj vojsci, već će većina biti poslana daleko od kuće, uključujući krajnji sjever. I ovdje se također vidi određena diskriminacija, jer je populacija Krima znatno manja nego ona u Čečeniji, a ipak imaju nesrazmjerno više ročničkih mjesta.
No, demografski pad među etničkim Rusima značio je da je Moskva bila prisiljena izraditi nacrt ročništva koji će uključivati brojne ne-Ruse, iako su njihove brojke i dalje mnogo niže nego što je njihov postotak u populaciji. U Čečeniji, ruska vojska nije pozivala u vojnu službu nikoga između 1991. i 2012., a onda je prošle godine uzela samo 620 od 80.000 muškaraca u životnoj dobi sposobnoj za ročništvo. U Dagestanu, Moskva je ograničila broj ročnika na oko 20 posto onoga što je vojska uzimala posljednjih godina. A u Ingušetiji je samo 300 od oko 10 000 kvalificirano. Taj obrazac odražavao je i uvjete na Sjevernom Kavkazu, kao i bojazan ruskih zapovjednika da bi bilo koji od tih momaka bio izvor napetosti i sukoba unutar redova. Ali politika ograničavanja broja ročnika na sjeveru Kavkaza bila je kontraproduktivna na tri načina.
Prvo, ona je poslala poruku Sjevernim Kavkazima da ruski dužnosnici, bez obzira na to što su tvrdili, ne vide ovu regiju kao dio Rusije ili kao potpuno jednake svakom drugom ruskom gradu. To je pomoglo militantima da pridobiju novake, posebno među onima koji su, nesposobni da služe u vojsci, lišeni posla u policiji i vladi. Drugo, naljutilo je mnoge etničke Ruse koji su priznali da ako Moskva ne bude uzimala ročnike s Kavkaza, morat će novačiti etničke Ruse po višoj stopi kako bi ispunili sveukupne kvote, na taj način namećući neku vrstu kaznenog poreza etničkim Rusima koji ne-Rusi iz Sjevernog Kavkaza ne moraju plaćati. I treće, politika je Moskvi znatno otežala ispunjavanje svojih ciljeva nacrta, problem koji raste samo zato što broj onih u glavnim dobnim skupinama opada zbog niskog nataliteta u 1990-ima.
Glasine koje je Putin odbacio kao neistinite nisu neutemeljene, a vjerojatnost da će ruski časnici biti voljni prihvatiti i promovirati sjevernokavkaske narode na zapovjedna mjesta još uvijek nije vjerojatna. Korištenje muslimana na sjeveru Kavkaza kao vojne policije u Siriji je jedno; njihovo zapovijedanje nad etničkim Rusima je nešto sasvim drugo.
Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.
