Najskuplji baršun: Kako je Armenija orijentaciju prema Zapadu platila gubitkom svoje pradomovine

Centar glavnog grada Armenije pun je prosvjednika, neki se sukobljavaju s policijom, drugi uzvikuju parole protiv premijera Nikola Pašinjana dan nakon što su se armenske snage u samoproglašenoj Republici Gorski Karabah predale nakon vojne akcije Azerbajdžana. Predaja je ovog puta potpuna i priča oko kontrole nad ovom regijom, a to je priča stara već desetljećima, ovdje prestaje. Azerbajdžan preuzima cijeli prostor, a etničko armensko stanovništvo sad može samo čekati svoju konačnu sudbinu, koja bi mogla predstavljati deportaciju s prostora kojeg Armenci smatraju svojom pradomovinom.

Za armensku naciju to je bez dvojbe težak udarac i nešto od čega će se dosta dugo oporavljati. No, imajući u vidu da je iza naoružavanja Azerbajdžana intenzivno stajala Turska, u ovom trenutku teško bi bilo zamisliti armensku protuofenzivu tako da Erevan ni nije imao nekog izbora. Gnjev bi pak mogao srušiti Pašinjana s vlasti, no upravo njegov dolazak na vlast prije 5 godina može se smatrati početkom kraja armenske kontrole nad Gorskim Karabahom, prostorom koji su držali tri desetljeća, još od rata s Azerbajdžanom ranih 90-ih.

Jer ono što se dogodilo zadnjih dana bilo je i skoro pa namjerno puštanje Rusije da snage iz Azerbajdžana skrše primirje i krenu u zauzimanje Gorskog Karabaha. Ruska mirovna misija, koja se tamo nalazi od zadnjeg rata 2020., nije djelovala (iako stižu informacije da je ubijeno nekoliko ruskih vojnika nakon što su azerske snage otvorile vatru na njihovo vozilo).

Činjenica je da se Rusija nije zauzela za armensku stvar, ni jučer ni prije nekoliko godina. Zašto? Odgovor možda možemo pronaći u događajima koji su se zbili u Armeniji prije pet godina, odnosno u armenskoj "baršunastoj revoluciji" (kako ju je nazvao sam Pašinjan) koja se dogodila 2018.

Pašinjan na ulicama Erevana neposredno nakon pobjede revolucije (izvor: Imago Lifestyle / Guliver Image)

Serž Sargsjan Bila je to zapravo vrlo tipična revolucija "obojanog" karaktera (naziv koji se često koristi za pro-zapadne revolucije gdje veliku ulogu imaju nevladine organizacije, mediji i strani politički pritisak) koja je imala za cilj re-orijentirati ovu postsovjetsku republiku (kao i brojne druge prije nje) prema Zapadu, odnosno prema Europskoj uniji. Dakako, to automatski znači i slabljenje ruskog utjecaja.

Revolucija je trajala od travnja do svibnja 2018., a predvodio ju je Nikol Pašinjan, tada šef Stranke građanskog sporazuma.

A zašto je izbila pobuna? Izbila je protiv Serža Sargsjana, armenskog predsjednika koji je odradio dva mandata, od 2008. do 2018., te se spremao započeti još jedan, sada kao premijer. Prethodno tome već je jednom bio premijer, od 2007. do 2008., a 2014. je obećao da neće tražiti novi premijerski mandat kad završi predsjednički. No, 2018. su u travnju održani izbori i ponovno pobjedu odnosi - Sargsjan.

Ovog puta opozicija se žestoko pobunila tvrdeći da su izbori namješteni, da je korupcija van kontrole. Izbile su velike demonstracije (izbijale su kroz sve mandate Serža Sargsjana, ali ove su bile najveće). Bio je prisiljen se povući pred eskalacijom krize i prosvjedima koji su djelovali pod oznakom #MerzhirSerzhin (#odbaciteSerža).

Sve se, osim sukoba policije i prosvjednika, završilo mirno. Serž je pognuo glavu i priznao poraz. "Bio sam u krivu, Nikol Pašinjan je u pravu", rekao je.

Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.