Fedor Ivanović i Boris Godunov
Na kraju vladavine Ivana Groznoga Rusija se suočila s dubokom političkom, socijalnom i ekonomskom krizom. Rat s Litvom, koji se odužio, i prirodne katastrofe dovele su ekonomski život u Rusiji do kolapsa. Novogordoski registar platiša poreza bio je najbolji prikaz katastrofalnog pada stanovništva početkom 1580-ih (gotovo 80%)- što je uz zanemarivanje obradive poljoprivredne površine od gotovo 90 % - bio najbolji pokazatelj stanja ruskog društva. Kriza se osjetila, osim sjeverozapadnih dijelova, i na ostatku teritorija Rusije. Ekonomski pad je imao ozbiljan učinak na vojnu sposobnost- mnogi plemići nisu bili u mogućnosti obavljati svoju dužnost zbog svojih razrušenih posjeda. Nakon Ivanove smrti poljski kralj Stefan Batory kuje plan invazije na Rusiju, računajući da će podršku za svoj plan naći u pojedinim krugovima ruskog društva; kada je M.I. Golovin prebjegao u Litvu, uvjeravao je kralja da neće naići na ozbiljniji otpor u Rusiji. Općenito gledajući Rusija se suočavala s ozbiljnom prijetnjom vanjske invazije i unutarnjih nereda.
Situacija u Rusiji je bila teška prvenstveno zbog sukoba vladajućih elita, gdje su borbe počele već nakon smrti Ivana Groznoga. Nakon što je carević Dimitrije poslan na svoje imanje u Uglič, Fedor, najstariji sin Ivana Groznoga, zasjeda na prijestolje. Boležljiv, labilne volje i slabog intelekta nije bio sposoban vladati samostalno te je čak i formalne ceremonije na dvoru smatrao „prevelikim teretom“ tako da je sudbina prijestolja i države ležala u rukama međusobno suprotstavljenih bojarskih grupa. Kako nijedna grupa nije stekla odlučujući politički utjecaj pojavila se treća politička sila, s Godunovim i Romanovima na čelu, te je naposljetku ta grupa isplivala na vrh pobjednički.
Vladavina Borisa Godunova
Boris je preuzeo upravljanje vladom i carstvom u iznimno teško vrijeme- Ivan Grozni mu je ostavio u nasljedstvo tešku situaciju državi te je bilo nužno izvući zemlju iz političke i ekonomske krize. Jedan od prvih zadataka koje si je postavio Godunov je bilo nadići podjele među vladajućom elitom i obnoviti autoritet središnje države (vlade), koji je uslijed teške situacije oslabio. Godunov nije mogao u potpunosti riješiti ove probleme sve dok mu Šujski i njegovi pristaše stoje na putu. Nakon što je konsolidirao moć te učvrstio svoj položaj Godunov započinje odlučnu borbu protiv navedenih - prvi koji su se našli na putu Godunovljeva „čišćenja“ su bili Golovini, princeza Kurakin, Golicini i Vorotniski, većina starijih bojara u dumi te princ I.F. Mstislavski. Pred kraj 1586. godine dolazi do preokreta od strane samih Šujskih; u svibnju 1586. godine Šujski, uz potporu vrha ruske Crkve, metropolita Dionizija, te građana Moskve, organiziraju peticiju radi posjeda u carstvu. Peticija je bila adresirana na cara Fedora i u njoj se molilo da se razvede od svoje maloljetne žene, Irine Godunove, na što car odgovara negativno. Godunov u to vrijeme još nije bio spreman za izravan progon Šujskih te je čekao povoljniju priliku pritom skupljajući kompromitirajuće informacije protiv njih.
Boris GodunovUklanjanje Šujskih se dogodilo nedugo nakon povratka ruskog izaslanstva iz Poljske, gdje je Boris možda primio potvrdu svojih sumnji da su Šujsiki u dosluhu s poljskim plemićima. U jesen 1586. godine Šujski bivaju protjerani iz glavnoga grada carstva a naredne godine bivaju izloženi teškom progonu. Najaktivniji i istaknutiji članovi - Ivan Petrović i Andrej Ivanović - su ubijeni u zatvoru od strane njihovih tamničara, vjerojatno ne bez znanja Godunova. Mitropolit Dionizije i biskup Varlaamm iz Krutitsa bivaju premješteni sa svojih pozicija, a seljaci koji su podržavali Šujske su javno osramoćeni a nakon toga pogubljeni.
Kraj 1580. godine donosi velike političke borbe gdje pobjedu na kraju odnosi Boris Godunov. Glavni rezultat je poraz elite koja je svoje titule stjecala putem krvnog srodstva te uklanjanje pripadnika opričnina straže i suzbijanje njihove moći. Kao i Grozni, Godunov je usmjerio sve svoje napore jačanju autokratske moći cara, podređujući sebi razne posjede i zemlju, posebice onu od bojarsko-prinčevske elite. Ipak, za razliku od Groznoga, Godunov je imao drukčije metode u postizanju svoga cilja. Nasuprot uvriježenom mišljenju te unatoč tome što je i sam bio bivši pripadnik opričninka i zet zloglasnog vođe opričninka Maliuta Skuratova, Boris nije bio protiv cijele bojarsko-prinčevske elite.
Suština Godunovljeve politike u odnosu s bojarima postaje jasnija ako promotrimo reformu suverenoga dvora koja se dogodila pod njegovom vladavinom u drugoj polovici 1580-ih. Kao mudar i čvrst političar, Boris je znao da niti nastavak politike opričnina niti uspostava režima vladavine bojara neće riješiti političku krizu u Rusiji. Regent je gledao konstruktivne reforme dvora iz sredine 16.stoljeća, posebice ideje koje su stajale iza „tisućljetne reforme“ iz 1550-e a koje su bile namijenjene konsolidiranju gornjeg sloja slugi i podanika oko krune. Boris Godunov je slijedio ovaj model prilikom reorganiziranja i pregleda osoblja na dvoru suverena. Prilikom reformi na dvoru u drugoj polovici 1580-ih osoblje je detaljno pregledano - cilj vlade je bio dovesti hijerarhijsku strukturu dvora u liniju sa socijalnim podrijetlom njegovih članova te tako ukloniti niže rangirane članove i one iz nižih slojeva. Lista preživjelih članova dvora iz 1588./1589. godine ukazuje na to da su predstavnici najuglednijih bojarsko-prinčevskih obitelji dominirali na višim položajima na dvoru suverena, u bojarskoj dumi i među moskovskim plemstvom.
Dvor je zadržao svoj aristokratski sastav tijekom godina vladavine Godunova. Istovremeno, na kraju stoljeća i početku novoga, događa se povećanje provincijskog plemstva te njegov rast i politička aktivnost - ipak, plemstvo je bilo u većini slučajeva isključeno iz sudjelovanja u radu vlade. Najviši položaji u državnom aparatu su bili koncentrirani u rukama pretežno aristokratske elite sa suverenovog dvora i tajnika od strane kancelarove birokracije.
Na kraju 16.stoljeća uloga bojara u vladanju u središnjim i lokalnim administrativnim aparatima se povećala - bojari i moskovsko plemstvo su igrali mnogo zapaženiju ulogu nego za vrijeme kancelara dok je moć provincijskih namjesnika (guvernera) ojačala. Za vrijeme Godunova očito je konsolidiranje bojarske elite, kako na dvoru tako i u tajništvu kancelara u posebno privilegiranu vladajuću grupu podanika; valja zapaziti da konsolidacija nije vodila ikakvom slabljenju vlasti i moći autokrata. Do kraja 16. stoljeća bojarsko-prinčevska elita je izgubila većinu svoje nasljedne veze i prijašnje veze s provincijskim plemstvom te nisu stvorili nikakvu vrstu sloja velikih lokalnih moćnika koji su bili moćni u svojim sredinama. Ruska aristokracija je potpuno ovisila u državnoj upravi te je bila podijeljena međusobnim razmiricama - bila je nesposobna djelovati kao ujedinjena sila u obrani svojih korporativnih interesa.
Mnogi od najuglednijih prinčeva su tražili prijateljstvo s moćnim regentom Borisom Godunovim koji je kontrolirao dodjeljivanje službi i zemlje, što je bio razlog više za pružanje potpore. Godunov nije morao pribjegavati osramoćivanju i pogubljenjima velikih razmjera kako bi očuvao i dobio poslušnost i odanost elite. Razlog tome je njegovo izbjegavanje korištenja metoda opričnina, prvenstveno zato što je mogao iskoristiti rezultat istoimenih i postignuća centralizirane vlasti prijašnjih moskovskih vladara.
Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.
