Prije desetak dana održana je godišnja Minhenska konferencija o sigurnosti, jedan od najvažnijih događaja te vrste - ista često posluži kao provjera gdje po pitanju vanjske politike stoje veće i manje sile. Dakako, ove godine konferencija je bila striktno virtualna, no svejedno istaknute su neke vrlo bitne stvari. Posebnu pažnju zadobio je govor novog američkog predsjednika Joea Bidena koji je iskoristio priliku kako bi svijetu objavio veliki povratak "američke izuzetnosti", američke sile, ali i obnovu trans-atlantskog savezništva. Brojne zemlje to su dočekale kao vrlo "radosnu vijest", naročito Njemačka... Ali Njemačka je u isto vrijeme u strahu. Ne od onog što je Biden rekao, već zbog onog što nije.
Jer zanimljivo je da Biden, govoreći o raznim temama, već gotovo pa šablonama o američkom ponovnom preuzimanju globalnog vodstva (zar je netko drugi "vodio" svijet za vrijeme Trumpa?), uopće nije spomenuo Sjeverni tok 2. Nije spomenuo, ali Nijemci znaju da je mislio.
I sad se nalaze u još većoj dilemi nego ranije. Imaju plinovod koji je skoro pa dovršen, ali ne znaju što bi s njim. Jedna stvar je sigurna - plinovod koji bi trebao dodatno spojiti Rusiju i Njemačku preko Baltičkog mora čak da i bude dovršen sigurno neće dobiti "svečano otvorenje". Njemačka dilema izgleda otprilike ovako - žele taj plinovod jer u njemu vide vlastitu energetsku sigurnost, a i sami će reći da se na Ruse ne mogu požaliti kad je riječ o poslovnom odnosu. S druge strane jako žele iskoristiti ove "pozitivne vibracije" koje se stvaraju iznad Atlatnika. Žele punu obnovu poljuljanih odnosa s Washingtonom. Zašto? Jer u tome vide brojne svoje interese, poslovne, ali prije svega sigurnosne.
Njemačka varijanta "ovce i novce" su energetska sigurnost s istoka i fizička sigurnost sa zapada. Nije li to zapravo neka vrsta sjedenja na dvije stolice u isto vrijeme? Svakako, možda i najveća na svijetu u ovom trenutku, jedino što Nijemci to ne žele prikazati na takav način. Kada bi mogli birati bili bi najistaknutiji američki saveznici u javnoj domeni i lojalni poslovni partneri s Rusima iza kulisa. Jednom sudioniku te "igre", Rusiji, takav aranžman može i odgovarati. Moskva je itekako svjesna tektonskih promjena koje su se dogodile na ovom prostoru prije tri desetljeća. Vremena DDR-a davno su za nama i Rusija nema ambicija vraćati "takvu" sferu interesa, odnosno prihvaća da je američka vojska tamo već desetljećima i da se to neće tako brzo promijeniti. Sve što žele je dodatna mogućnost za isporuku plina što je pak pitanje i njihove sigurnosti (ne samo ekonomske, već i političke - poslovni ugovori mogu donekle odagnati eskalaciju).
SAD je pak akter koji na takav aranžman ne pristaje i tu su Bidenova administracija kao i prethodna Trumpova vrlo slične. Razlika je u tome što je praktični-izolacionist Trump bio voljan distancirati se od Njemačke (i Europe), stvarajući ideološko-egzistencijalnu paniku među vladajućim krugovima u Berlinu, dok Biden predstavlja lidera kojem bi bilo apsurdno pokušavati nešto "novo" te je on u suštini hladnoratovski ideolog (a i po godinama je tu negdje). Za Bidena je američki utjecaj u Europi imperativ prema "obnovi američke moći", a taj utjecaj često počinje i završava upravo u Berlinu.
U tijeku je neki novi "medeni mjesec" nad Atlantikom i silama Starog kontinenta je to na razne načine dojavljeno. Britanija, sada slobodna od EU-a, nastojat će izgraditi novu simbiozu u odnosima s Washingtonom, Francuska je našla odmah za shodno podržati ovotjedni američki zračni udar u Siriji, ali Njemačka zna da je ona u ovoj fazi obnove odnosa u najgoroj poziciji jer od nje se ne očekuje lojalnost samo u vidu retorike već i konkretnih poteza. Na primjeru Turske Njemačka je mogla vidjeti da SAD nije popustljiv, a kvalitativno gledajući povezivanje s Rusijom kroz novi plinovod je daleko veći "grijeh" nego nabava ruskog protuzračnog sustava.
Iz SAD-a tvrde kako je plinovod Sjeverni tok 2 opasan jer bi isti mogao poprilično marginalizirati Ukrajinu preko koje također ide plinovod iz Rusije prema Europi. Tvrdi se kako bi Rusija mogla, imajući u tom slučaju čak dva plinovoda prema Njemačkoj, ucjenjivati Ukrajinu ili je pak "ostaviti u hladnoći".
Njemačka sigurno nije dala zeleno svjetlo za izgradnju plinovoda Sjeverni tok 2 (glavni investitor je ruski Gazprom, ali tu su i europske energetske kompanije) da bi dovela Ukrajinu u loš položaj, Njemačka tu gleda primarno svoj interes, a te spekulacije o povećanoj ukrajinskoj ranjivosti su nusprodukt - koji je Berlin spreman prihvatiti gledajući svoju poziciju u toj "široj slici".
Što učiniti? Ako dovrše plinovod riskiraju američki gnjev, a od toga im klecaju koljena. Kada je Trump najavio da će SAD povući vojsku iz Njemačke u Berlinu su se doimali kao da im se događa nekakav mentalni kratki spoj. Nisu uopće prihvatili to kao činjenicu već su u tišini držali fige da Trump izgubi izbore. Ta želja im se ostvarila, ali su se prevarili ako su mislili da će Biden prihvatiti njemačke interese iznad američkih. Sigurno neće.
Dobro, pođimo od pretpostavke da je Njemačkoj specijalni saveznički odnos sa SAD-om od prevelike strateške važnosti. Mogu li jednostavno odustati od Sjevernog toka 2? Mogu, naravno, ne bi čak bili ni prvi koji su "pred kraj posla" odustali strahujući da bi posao s Rusijom mogao ih dovesti na američku crnu listu (sjetimo se Francuske i nikad isporučenih Mistrala!). Jasno, to bi ih koštalo, financijski, jer bi morali ruskom Gazpromu isplatiti ogromnu odštetu za obustavu projekta.
Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.
