Nuklearno zvono i zadnji poziv na otpor: Militaristička politika mora voditi u novi svjetski rat, sve drugo bi bila anomalija jer nadnacionalni vojno-industrijski kompleks ne može stati, ali može ga zaustaviti milijarda ljudi pod njegovim kišobranom

Šef NATO saveza, Jens Stoltenberg, dao je intervju za britanski Telegraph te je pritom rekao kako se upravo vode razgovori po pitanju postavljanja dodatnog nuklearnog oružja zbog "rastuće prijetnje od Rusije i Kine". Zanimljivo je da je spomenuo Rusiju i Kinu zajedno iako samo jedna od tih zemalja trenutačno ratuje na prostoru Europe, odnosno uopće.

Činjenica jest da je Rusija nedavno pokrenula vježbe svojih nuklearnih snaga (iako bez konkretnog testiranja nuklearnog oružja) i da je, kako izvori navode, već možda prebacila dio svojeg nuklearnog arsenala u susjednu savezničku Bjelorusiju. Imajući to u vidu, da je Stoltenberg spomenuo samo Rusiju kao razlog za postavljanje dodatnog nuklearnog oružja, to bi se eventualno moglo uzeti kao argument, iako samo po sebi predstavlja ozbiljnu eskalaciju. No, njegovo spominjanje Kine u istom kontekstu zapravo vrlo jasno pokazuje da se iza njegovog komentara ne krije potreba za jačanjem obrane već jedna vrlo antagonistička vanjska politika koja Kinu proglašava neprijateljem i prije no što je Kina dala takav povod.

S razlogom to spominjemo jer slično "obilježavanje" vršilo se i protiv Rusije i prije invazije na Ukrajinu, zapravo i prije bilo kakve eskalacije u vezi Ukrajine, odnosno rata u Donbasu koji izbija 2014. godine. Mogli bi ići i korak dalje pa konstatirati da je podupiranje, vjerojatno i orkestriranje pobune na kijevskom Majdanu krajem 2013. bilo potaknuo upravo na temelju baš ovakve politike, politike koja unaprijed definira neprijatelja i zatim povlači poteze koji će prije ili kasnije obilježenu zemlju i učiniti konkretnim neprijateljem. To je nešto kao tzv. "samoispunjavajuće proročanstvo", no u ovom slučaju ne staje se na proricanju već se aktivno radi na dolasku do takvog stanja.

Na temelju takve snažne antagonističke politike zapalili su se fitilji u Ukrajini, pretvorili se u buktinju državnog udara, ruske aneksije i rata protiv pokušaja odcjepljenja Donbasa da bi na kraju došli do općeg rata između Rusije i Ukrajine, a preko posrednika i sa Zapadom. Idući "prirodni" slijed događaja, iz perspektive NATO vodstva koje predstavlja Stoltenberg, bivši norveški premijer u dva termina, je postavljanje još nuklearnog oružja. A zatim?

Jer ako je prvotna politika neminovno dovela do svega do čega je dovela onda i ovaj njen nastavak vodi u - a možemo to reći bez alarmizma, samo slijedom ranijih događaja - u neki oblik nuklearnog sukoba. Hoće li to biti međusobno zastrašivanje nuklearnim testovima, slanjem nuklearnih raketa preko velike udaljenosti, ili pak direktnim udarima, ostaje nam da vidimo, ali bez obustave ovakve eskalacijske politike ne treba se previše nadati mirnim ishodima. Jasno, mogu se dogoditi, bilo kroz nagli i iznenadni slom Rusije ili pak slom Zapada, ali ako se nešto od toga dogodi to će više biti anomalija, odskakanje od trenda.

Spominjanje Kine pokazuje da se ta politika aktivno sprema i na novu rundu. Vjerojatno ćemo eskalaciju gledati po sličnom uzorku, recimo na način da Zapad, predvođen Washingtonom, počne Tajvanu davati naoružanje koje će Peking smatrati egzistencijalnom prijetnjom. Stoltenberg, koji zna da se takav dan približava, sad želi unaprijed jačati nuklearni arsenal i gleda pravocrtno, ni ne razmišljajući o implikacijama da je to put koji vodi preko ruba ponora za cijelo čovječanstvo.

"NATO mora pokazati svoj nuklearni arsenal svijetu kako bi poslao direktnu poruku svojim neprijateljima", rekao je u intervjuu za The Telegraph.

Zar je NATO ugrožen? Prijeti li netko napadom na NATO savez? Jer do sad je jedino NATO bio taj kojeg su se druge zemlje trebale bojati, a napadi su vršeni - ili pod direktnim kišobranom NATO-a ili pod zemljom koja je sinonim za NATO, SAD-om - na zemlje koje su puno slabije od Ukrajine u komparaciji sa snagom Rusije.

Spominjući Rusiju i Kinu kao prijetnju upravo je Stoltenberg taj koji prijeti NATO-u i svim zemljama članicama, a to je oko milijardu ljudi (točnije 966 milijuna).

Jer NATO, odnosno šira politika hegemonije kojoj je NATO samo isturena prednja sila, stvara neprijatelje. Rusija i Ukrajina mogle su se dogovoriti. Čak i Kina i Tajvan mogli su se dogovoriti, a tamo je situacija kudikamo kompleksnija jer Peking smatra Tajvan sastavnim dijelom Kine. Na Tajvanu je itekako mogla postojati politika koja bi na konflikt gledala kroz praktičan način, čuvajući i svoju de facto neovisnost i znatno smanjujući napetosti s Kinom.

Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.