O usponu i nestanku Sirijske Arapske Republike: Nastala na ideji otpora Otomanskom Carstvu i kolonizaciji, dorađena sekularnim elementima jugoslavenskog socijalizma, bila je bastion protiv imperijalizma i fundamentalizma kojeg se više nije moglo spasiti

Živjeti u zanimljivim vremenima. Drevna kineska kletva još jednom se potvrđuje kao kletva, a ne utaživanje radoznalosti. A vremena, ova na izmaku prve četvrtine 21. stoljeća, postaju sve "zanimljivija". Dramatičan pad Sirijske Arapske Republike, koji se doslovno dogodio preko noći, ove svega nekoliko sati iza nas, ne može se opisati samo kao povijesni događaj, to je preblago. Ovo je bila povijesna izmjena koja neće ostati samo na jednoj točki, samo na Siriji, ovo je živa aktivnost koja će mijenjati cijeli Bliski istok, a zatim i svijet.

Skoro da je sve bilo jasno kad je prošlog tjedna pao Aleppo. Kad su militanti krenuli iz Idliba prema predratnom najvećem gradu Sirije očekivalo se da će izbiti još jedna bitka za grad. Već to samo po sebi bio bi ogroman šok, nešto skoro nezamislivo par dana ranije. Ali nadrealni rasplet sirijskog rata tek počinje. Uskoro je postalo jasno da bitke za grad nema, konkretnog otpora nema. Militantne skupine doslovno su prohujale kroz Siriju i njene najvažnije gradove.

Kad je pao Aleppo, za čiju obranu od militanata se ginulo godinama, postalo je jasno da gledamo nešto još neviđeno. Hama i Homs pali su na gotovo isti način, a na kraju noćas i sam Damask.

Ovo nije kraj samo 13-godišnjeg rata koji je izbio 2011. godine. Ovo je kraj priče koja traje još od 1971. godine kada je na vlast u Siriji došao predsjednik Hafez Assad, a kasnije ga je na toj funkciji naslijedio sin Bashar al-Assad 2000. godine. Sirija je više od pola stoljeća postojala kao zemlja stvorena na radikalno novoj i drugačijoj ideji arapskog nacionalizma. I kao takva bila je 53 godine jedna od najvećih "smetnji" i za imperijalističke i za reakcionarne sile koje su željele gospodariti ovim prostorom.

Arapski nacionalizam kao ideologija nastao je krajem 19. i početkom 20. stoljeća kao otpor prema vladavini Otomanskog carstva, a kasnije i kao otpor prema europskoj kolonizaciji arapskog svijeta. Cilj je u suštini bio jednostavan - ujediniti arapski svijet, koji dijeli jezik, kulturu i povijest, i pretvoriti ga u snažan bastion kroz koji se neće moći probiti vanjske sile.

A porobiti Bliski istok željeli su i prije nego su resursi poput nafte postali važni. Bliski istok je spoj nekoliko svjetova, ali i koljevka ljudske kulture. Najstariji gradovi na svijetu nalaze se ovdje, po pustinjama koje se prostiru Irakom i Sirijom. Kontrolirati genezu čovječanstva nešto je što skoro nadilazi sirove materijalne i ekonomske potrebe.

No, arapski nacionalizam kakvog znamo, koji sad nestankom Sirije zapravo završava kao jedan dio povijesti, dobio je svoje prepoznatljive karakteristike zahvaljujući usponu socijalizma u Europi - ili, ako ćemo biti precizniji, utjecaju titoizma koji se projicirao iz tadašnje socijalističke Jugoslavije na velike dijelove svijeta. Ovdje nije riječ o nekakvoj nostalgiji ili osjećaju ponosa zbog stasanja u centru stvaranja takve prodorne ideje, to je jednostavno povijesna činjenica. Arapski svijet, da bi opstao u brutalnoj podjeli svijeta na dva velika bloka, morao je usvojiti elemente koji su mu mogli dati dovoljno snage da se izbori. Jugoslavija je pak bila jedan od ključnih centara koji je projicirao ideju prema trećem putu, nesvrstanom putu.

Arapski svijet snažno je prihvatio Pokret nesvrstanih kao model ne samo opstanka već i vlastitog prosperiteta, a neminovno se njihova inicijalna ideja pan-arapskog nacionalizma počela spajati sa socijalizmom, opet jugoslavenskog tipa koji se bitno razlikovao od recimo sovjetskog.

U tom povijesnom previranju nastali su pokreti koji su zemlje poput Iraka, Egipta i Sirije uzdigli na poziciju kakve nisu imali jako dugo. Te zemlje su postale snažne, suverene, oslanjajući se jedni na druge, ali zadržavajući svoju unutarnju autonomiju. Pokret nesvrstanih nikada nije bio dominiran nijednom članicom. Srećom po sam pokret, moglo bi se reći, nijedna članica ni nije bila dovoljno jaka da bi nametnula svoju dominaciju kao što je to danas slučaj sa SAD-om u kontekstu NATO-a.

Preuzevši poprilično model od Jugoslavije, uključujući ekonomski (bez maksimalne centralizacije), vojni, čak u neku ruku i kulturalni, svakako je preuzet i onaj politički. Hafez al-Assad oblikovao je zemlju na način da će biti doživotni predsjednik, što je i bio. No, za razliku od Jugoslavije, Sirija, kao i neke druge zemlje, počela se okretati dinastijskoj vladavini. Godinama prije no što je Hafez preminuo sve je već zapravo bilo spremno za preuzimanje zemlje od strane njegovog najstarijeg sina, Bassela al-Assada.

Hafez Assad

No, Bassel je 1994. poginuo u prometnoj nesreći - tragedija koja je zapravo poslužila kao podsjetnik do koje mjere je prepuštanje zemlje u ruke dinastijske vladavine krhki plan. Sama ideja da se sudbina cijelog naroda može dati u ruke jedne osobe nikako ne može zvučati mudro, ali nažalost tolike zemlje to i dalje prakticiraju. S jedne strane tu svakako imamo želju za zadržavanjem moći, pred kojom su ljudi obično vrlo labilni. S druge pak strane postoji određena tendencija među narodima da žele jednog snažnog vladara prema kojem će projicirati gotovo savršene osobine. Kult ličnosti je pojava koja ide u dva smjera, što god neki tvrdili u modernim vremenima. Ta pojava možda je recidiv nekadašnjih vladavina kad su kraljevine bile gotovo pravilo, a možda puno toga je povezano s ljudskom psihologijom koja žudi za "ocem" zaštitnikom. Ne čudi stoga da su se na kraju probile upravo i takve religije, monoteističke. Iste same po sebi, po istom ključu, ne mogu biti mudra ideja, ali to je već neka druga priča.

Bassel Assad Kad je Bassel poginuo "teret" preuzimanja vlasti u Siriji pao je na njegovog mlađeg brata, Bashara al-Assada. Ne može se reći da je to bila samo volja njegovog oca, cijeli sistem koji je više od dva desetljeća funkcionirao na tim postavkama nije želio nikakva eksperimentiranja, nikakav odmak od postojećeg stanja i postavljanje Bashara za novog predsjednika bio je neizbježan čin bez obzira na njegovu spremnost.

On pak nikad ni nije bio "pripreman" za sirijskog vladara. Njemu je bila namijenjena lagodnija životna sudbina. Školovao se vani, u Britaniji, gdje se i zaposlio kao oftamolog u privatnoj praksi u Londonu. Tamo je susreo i svoju suprugu Asmu koja, iako porijeklom Sirijka, cijeli svoj život je provela u Engleskoj gdje je i rođena.

Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.