Dok je dobar dio svijeta zaokupljen širenjem koronavirusa, američki naftni sektor jednim okom prati pandemiju, a drugim pokušava vidjeti što to ruski predsjednik Vladimir Putin sprema protiv njih. Naravno, u ovim danima opće paranoje mnogi pokušavaju "složiti uzorke" na način da isti dobiju neki koherentni smisao, a isto vrijedi i za američke naftaše koji nemaju dvojbe - Putin je odlučio napasti.
S time se, posve očekivano, potpuno slažu i oni koji već godinama upozoravaju kako je Vladimir Putin "opasnost" po američku nacionalnu sigurnost. Među njima sigurno prednjači američki CNN koji ovog tjedna piše: "Vladimir Putin zna da je američka krhka naftna industrija izgrađena na dužničkoj planini, stoga kada je Saudijska Arabija pozvala na smanjenje proizvodnje kako bi se ublažio efekt prezasićenosti, Putin je krenuo s udaranjem".
Dakako, govorimo o tome da se cijena nafte na svjetskom tržištu strmoglavila početkom ovog tjedna nakon što je nekoliko dana ranije propao dogovor između OPEC grupacije i Rusije (opširnije o tome: Rusko-saudijski naftni sraz u jeku koronavirus panike može svijet ubrzano gurnuti natrag u ekonomsku provaliju - Zašto se događa? S kojim ciljem? I zašto bi najveća žrtva mogao biti SAD?). Već smo pisali o tome da ako ovo jest "ruski plan", onda ga je u pokret morala staviti Saudijska Arabija. Po toj logici, ako "udara" Vladimir Putin, onda "udara" podjednako snažno, ako ne i snažnije, i saudijski prijestolonasljednik MbS.
Biti na vrhu je uvijek stvar prestiža, a Rusija je do 2018. godine bila najveći proizvođač nafte na svijetu kada im je tu titulu preuzeo SAD. Razumljivo je da Rusija želi svoju "krunu" natrag, a možda je i dobiju jer SAD se, a ne bi im bio prvi put, upustio u izbijanje na prvo mjesto zaista marširajući preko "dužničke planine". Naime, kako je već i općepoznato, američka hiperaktivna eksploatacija nafte iz škriljevca (kontra svim upozorenjima i akcijama ekologa) nije se razvijala kao postepena izgradnja novog ogranka jedne stare industrije već je cilj od početka bio riješiti naftom i nekoliko hitnih geopolitičkih pitanja (zato se toliko i žurilo).
Dva esencijalna pitanja geopolitike su, dakako, Rusija i Bliski istok. Eliminirati dvije muhe jednim udarcem je pak uvijek priželjkivano rješenje, a SAD ga je vidio upravo u nafti iz škriljevca.
Rusija, koju se i javno tretira kao "geopolitičkog neprijatelja broj 1" (a prvi mandat Trumpa, sada to već možemo komotno konstatirati, tu činjenicu nije odveć promijenio), trebala je biti napadnuta tamo gdje je najviše boli - na njenom sektoru (izvoza) energetike. SAD je zaključio da uz sav trud ne mogu od svojih pojedinih partnera u OPEC-u tražiti da se uhvate u kolo rusofobije jer će ovi radije s Rusijom koordinirati svoje vlastite nacionalne interese nego se dovoditi u situaciju da imaju Rusiju za neprijatelja. Stoga je SAD odlučio nadjačati Rusiju i igrati na kartu pritiska prema kupcima. Ukratko - cilj u toj domeni bio je Rusiji uzeti dovoljan komad tržišta da bi je to usporilo u nadmetanju za geopolitički utjecaj koji je ponovno na snazi.
Što se Bliskog istoka tiče, svima je do sada jasno da je jedan od ključnih faktora američkih ratova na ovom prostoru bio uzimanje tuđe nafte - ako ne već na takav direktan okupatorski način (što se trenutačno prakticira na istoku Sirije), onda kroz vrlo povoljne ugovore za američke naftne kompanije. No, ispostavilo se da, unatoč svoj američkoj vojnoj nadmoći, to jednostavno nije lako... Naime, da je bilo "po američkom", u naftom bogatom Iraku, koji je godinama bio pod američkom okupacijom, sigurno ne bi bilo nimalo mjesta za ruske naftne interese.
Ali događa se upravo suprotno - predstavnici ruskih energetskih kompanija kao što su Gazprom Neft, Rosneft, Sojuzneftegaz, ili Lukoil, su "svako malo" u Bagdadu. Nadalje, za vrijeme velike eskalacije prosvjeda krajem prošle godine, kada su se na meti napada gnjevnih Iračana našle i američka i iranska diplomatska predstavništva, ruska ambasada je "uredno" ostala otvorena, a ruski ministar vanjskih poslova Sergej Lavrov, čak je i navratio da sklopi nekoliko važnih poslova dok traje "gužva". I nije bio samo u Bagdadu, već i Erbilu (glavni grad autonomne pokrajine Irački Kurdistan).
Još jedan dokaz da stvari u Iraku se nisu odvijale prema američkim planovima je taj da je Rusija zadnjih godina u Irak investirala oko 10 milijardi USD. Da, ta ista "ekonomski-ne-stoji-baš-najbolje" Rusija. Naravno, nije teško pogoditi gdje je otišla velika većina njenih investicija - u energetiku, dakako.
To "upadanje" geopolitičkog suparnika u zemlje koje bi trebale biti "sigurne" po SAD rezultiralo je naglim prebacivanjem fokusa na vlastite kapacitete i rezerve. Nafte iz škriljevca ima puno, ali, kako smo i rekli, proces izvlačenja te nafte je puno delikatniji, skuplji i po okoliš opasniji. Naravno, nema nikakve sumnje da su lokalni (privatni) američki poslovni interesi iz sve snage navijali da se "u interesu nacionalne sigurnosti" krene u takvu ekspoataciju.
Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.
