Od anti-arta do anti-rata: Kako dadaizam i njegove vrijednosti odzvanjaju u današnjem turbulentnom svijetu

Dadaizam je bio književni i umjetnički pokret koji se pojavio u Europi u vrijeme Prvog svjetskog rata, nastao iz zajedničkog antiratnog stava među umjetnicima i potrebe za potpunom slobodom u kreativnom izražavanju.

Smatra se jednim od najotkačenijih i najprovokativnijih pokreta u povijesti umjetnosti, središtem avangarde, a neki ga smatraju filozofijom, pa čak i religijom, stanjem. Djelovao je subverzivno i izvrtao sve postojeće vrijednosti.

Dadaizam je nadahnuo mnoge buduće umjetničke i kulturne pokrete, od nadrealizma i poezije do konceptualne i izvedbene umjetnosti, apstraktnog ekspresionizma, pop arta, apstraktne fotografije, pa čak i punk rocka! Kreativne dadaističke metode koriste se i u književnosti, glazbenoj, filmskoj industriji, marketingu, grafičkom dizajnu...

U ovom ćemo tekstu pokušati istražiti te utjecaje, vidjeti što suvremeni umjetnik ili konzument umjetnosti može naučiti iz avangardnog pokreta s početka 20. stoljeća i kojim se metodama može koristiti ukoliko, po uzoru na dadaiste, želi svojim radom širiti društveno-političke komentare i poruke.

Razvoj dadaizma u malim kulturnim klubovima

Dada ili dadaistički pokret pokret rođen je 5. veljače 1916. u malom noćnom klubu Cabaret Voltaire u Zürichu. Bilo je to mjesto gdje su se dadaisti okupljali kako bi izražavali svoju kritiku i nepoštivanje prema ratu, nacionalizmu, konzervativizmu, tehnološkom napretku i tradicionalnoj umjetnosti.

Tu su se organizirali dadaistički sastanci, performansi, predstave, čitanja poezije i izložbe. Među poznatim umjetnicima koji su nastupali u klubu bili su Hugo Ball, Tristan Tzara, Marcel Janco i Hans Arp. Hugo Ball je tu, na prvom dadaističkom sastanku 1916., po prvi puta javno pročitao svoj Manifest dadaizma.

Iako postoji rasprava o tome kako je riječ "dada" odabrana, najčešća priča govori o tome da ju je Richard Huelsenbeck nasumično odabrao zapiknuvši nož u riječnik. Riječ „dada“ može značiti ništa ili svašta na raznim jezicima, što odgovara njihovoj internacionalističkoj, apsurdističkoj i nihilističkoj umjetničkoj viziji.

Iste godine, Ball je izveo i svoje djelo dadaističke poezije, odnosno „zvučne poezije“, koja se sastoji od besmislenih riječi.

Koncept zvučne poezije bio je ukloniti sve iz poezije osim vokalizacije ljudskog glasa. Čineći to, Ball pokazuje da još uvijek možete doživjeti ritam i emociju kroz pjesmu, unatoč nedostatku onoga što bismo nazvali tradicionalnim značenjem.

Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.