Od posta do hodanja: Što ako su najveći lijekovi besplatni?

Nakon porpilično dugo vremena upalio sam TV kanale, ne sam uređaj, njega držim često upaljenog u svrhu konzumacije digitalnog sadržaja po vlastitom izboru. TV kanale izbjegavam već godinama jer mi se jednostavno ne sviđa taj nedostatak autonomije. Film, video predavanje ili članak mogu prekinuti kad god poželim, sukladno drugim obvezama, a TV je nepotreban tiranin.

Ne znam što me točno ponukalo da upalim "TV", konkretno podnevni dnevnik, vjerojatno izvješće o nedavnim snažnim olujama koje su poharale Zagreb. I kad god se vratim rijetko gledanim kanalima iznenadi me nekoliko stvari. Prvo koliko su voditelji ostarili, što mi odmah da do znanja da je opet prošlo dosta vremena… Kako i njima, tako i meni. Druga stvar, vrsta reklamnih poruka.

Za nekoga tko gleda TV regularno to je možda posve trivijalna stvar, no za mene, gdje mi od "TV-a do TV-a" prođe i po nekoliko godina, iznenađenje je baš konkretno. Nekoć su reklamne poruke bile poprilično šareni prostor svega i svačega. Sve od perilice rublja, novih automobila, banaka do promocije koncerata borilo se za vašu pažnju.

Sjećam se jedne davnije tranzicije, koja je valjda isto nastupala u periodu moje TV-apstinencije. Odjednom su reklame postale, u nedostatku bolje riječi – glupe. I to je bio jedan val koji je odjednom afektirao sve proizvode i usluge. Kao da je među stručnjacima za oglašavanje počelo cirkulirati tajno istraživanje u kojem se zaključuje da su mase generalno glupe i da takav mora biti i sadržaj koji im se servira. A možda nije riječ o istraživanju, možda je to bio generalni zaključak globalnog stanja stvari. Nisam konkretan fenomen nikad istraživao preduboko, vjerojatno je i u drugim zemljama prosječni konzument piva postao idiot, žena beznadna kućanica, a djeca ovisnici o napadima na vizualna osjetila.

Neka, nema veze, jednostavno me ne dira jer prolaze godine između situacija u kojima zalutam na TV kanale. Primjećujem promjenu reklamnog sadržaja i krećem dalje. Odavno ga ne volim do te mjere da svjesno preskačem i TV sadržaj koji bi mi se zasigurno svidio. Većinom su me zanimali dokumentarci i sadržaj na temu kulture i znanosti. Nažalost i tu imamo slučajeve da stvari idu nizbrdo pa tako više nije tema kako izgleda život lavova već hoće li proždrijeti uznemirenog snimatelja. Ta degradacija od informativnog do "popularnog" (u najgorem smislu te riječi) mora se zaobilaziti, prije svega zbog vlastite mentalne higijene.

No, nikad nisam mislio da ću o tim dugim vremenskim raskoracima između "bacanja pogleda" na TV kanale pisati, ali ovog puta imam povoda.

Čekajući dnevnik prosjedio sam cijeli reklamni blok, da vidim u što se neizostavni dio TV gledanja pretvorio (činjenica pak da isti i dalje postoji u okvirima javne televizije je vrlo poražavajuća). Iznenadilo me brza spoznaja da se, prema mom prostom izračunu, oko 80% reklamnog sadržaja svodi na lijekove, medicinske preparate, poliklinike…

Dobro, u onom prethodnom pogledu na TV sjećam se da su u trend ušle brzinski izgovorene "za nuspojave pitajte svog liječnika ili ljekarnika" na kraju svake reklame koja bi se ticala lijekova. To me djelomično i potjeralo u TV-izolaciju, ali zaista nisam vjerovao da će ovaj sadržaj proširiti poput… da ne idem opet u ružnu medicinsku terminologiju.

Možda je slučajnost? Možda nije svaki blok takav? Možda je to samo visoka medicinska koncentracija prije centralnog dnevnika? Pričekat ću, pogledati u drugim terminima. Da vidim gdje su nestale one tablete za perilicu posuđa, razna ljetna pića smiješnih naziva, pokušaji telekoma da emuliraju stvarne ljude…

Pogledao sam ih nekoliko, sasvim dovoljno da se uvjerim da ono prije dnevnika nije bila iznimka. Reklamni blokovi krcati su lijekova za sve oblike modernih zdravstvenih problema. Čini mi se da se na prvom mjestu nalaze razna obećanja koja bi trebala pomoći oko želučanih tegoba. Zar odjednom svi imaju problema sa želucem? Dobro, nema potrebe za ovim lažnim čuđenjem. Imam ih i ja. Skoro svi ih imamo i znamo zašto ih imamo. Ako nam je vruće, znojimo se. Ako dižemo teški teret, bole nas ruke. Ako smo se upravo zaljubili, klecaju nam koljena… Želudac je pak indikator za stres, jedan od najizraženijih. Ne znam točno zašto – to je nešto što ćete upitati svog "liječnika ili ljekarnika" – vjerojatno ima nekakve veze s proizvodnjom kiseline koja u slučaju stresa "podivlja". No, problemi sa želucem, poput žgaravice (koja se na engleskom prikladnije naziva – "Heart burn"), nadutosti, bolova i slično, često su reakcija na stres i to onaj prolongirani, brutalni, iz dana u dan.

Mnogima želudac jednostavno "ode" zbog stresa. Jasno, i drugi faktori će "pomoći" pri tome kao što su loša prehrana, loše supstance (pušenje, alkohol), nedovoljno kretanje itd. Ali koje je rješenje? Moderno društvo robuje stresu jer život bez stresa je skoro pa nemoguć – ili je pak moguć ali je potrebno jako puno raditi na tome, a to zahtijeva vrijeme, nešto što je za mnoge luksuz koji ne posjeduju. Znači li to da ćemo svi postati robovi i brzih medicinskih rješenja?

Neću ulaziti u učinkovitost istih jer niti sam liječnik niti ljekarnik, ali ono što me više brine ovdje je toksični ciklus ponude i potražnje. Naime, lijek se po svemu sudeći servira kao flaster na ranu koju proizvodi jedna te ista "organizacija". Ako samo na dnevnoj bazi konzumirate koktel dnevnika i reklama, problem i s želucem i probavom će s vremenom sigurno doći. Dodajmo na to dozu neumoljive stvarnosti koja uključuje kredite, poslovne izazove, ljubavne jade, obiteljske tragedije i probleme, i postaje vam jasno zašto ciljano tržište za želučane tegobe postaje ogromno, nepregledno i stalno ekspandirajuće. Zato su reklamni blokovi njima popunjeni.

Kamo sreće da postoje "srebrni meci" koji spašavaju i vraćaju nas na "tvorničke postavke", da bismo mogli iznova biti sretni i produktivni kotačići u stroju, ali često to nije slučaj. Nadalje, kad se dozvolilo da zdravlje bude dio kapitalističke utrke, svi prljavi trikovi su odmah uključeni. Cilj nikad nije ozdravljenje pacijenta, jer to bi bilo van pameti iz poslovne perspektive – zašto izgubiti klijenta koji plaća? Cilj je pomoći mu eventualno malo, taman toliko da zna gdje će se javiti idući put, ali nikako ne do te mjere da postane slobodan.

Želudac je ovdje samo jedan od brojnih primjera. Tu su još lijekovi i preparati za nesanicu, potenciju, razdražljivost, sve redom.

I problem nije, kako neki krivo protumače, moderna medicina. Moderna medicina stvara čuda koja su fascinantna, koja graniče sa znanstvenom fantastikom. Problem je što je medicina gotovo potpuno podređena korporacijama za stvaranje profita i samim time nikad ne može ni doseći svoj puni humani potencijal, a čak i kad daje od nje se očekuje da odmah i uzima (zdravlje za novac).

Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.