Nakon odobrenja američkog paketa pomoći u iznosu od više desetaka milijardi USD svakako se pojavio optimizam u Kijevu i među njihovim zapadnim saveznicima. Ali onda su uslijedili problemi. Kao prvo, oružje nije stizalo dovoljno brzo i čini se da logistički izazovi i dalje traju. Kao drugo, detaljniji izračuni pokazuju kako će se i ta potpora, ako se rat nastavi ovakvim tempom (ili još i eskalira), istopiti negdje tijekom iduće godine. Kao treće, ruske snage na istoku zemlje poprilično su pojačale pritisak na uzdrmane ukrajinske linije obrane te su u svega nekoliko dana zauzeli više manjih naselja oko ranije osvojenog grada Avdivka, ali i u blizini trenutačno ključne bitke koja se vodi za grad Časiv Jar.
Ozračje je drugačije. Kad se u ovo doba prošle godine vodila najveća bitka od početka rata, ona za grad Bahmut, Kijev nije popuštao sve do samog kraja, sve dok se ruska trobojnica nije počela vijoriti nad gradskim ruševinama. Iako je obrana grada izgledala kao nemoguća misija, moral je bio jako visok. Bahmut je tretiran kao stvarna i simbolična utvrda, pojam ukrajinske obrane. Ali nakon pada tog grada pao je i ukrajinski moral i više se nije vratio na te razine.
Danas se bitka za Časiv Jar već unaprijed tretira kao izgubljena, a ulozi su iznimno visoki. Riječ je o gradu na strateškoj uzvisini i ako se Rusi domognu istog, a sve upućuje na to da hoće, postat će njihova nova baza iz koje će moći pokretati napade u nekoliko pravaca šireći svoju ofenzivu prema novim gradovima i potencijalno ubrzanim tempom.
Atmosfera pridonosi stanju koje se moglo naslutiti već i prije dvije godine, da će Rusija svojim resursima i sirovim brojkama koje nadmašuju ukrajinske, biti uspješna, čak i unatoč svim pogreškama, dužim prilagodbama, internim izazovima (kao što je recimo bila Wagnerova pobuna), da će na kraju ipak zauzeti nedvojbeno dominantan status i da će se Ukrajina morati suočiti s neminovnim - da ne može dobiti ovaj rat ukoliko se on nastavi voditi kao što se trenutačno vodi.
U takvoj situaciji jedina ukrajinska nada je ono što bi bila katastrofa po ostatak Europe, širenje rata, bilo na teritorij izvan Ukrajine i Rusije, ili pak na scenarij u kojem zapadne snage direktno ulaze u Ukrajinu i stižu na front. To bi onda već bio skoro pa opći rat između Rusije i ostatka Europe, preludij strašnom ratu prema kojem bi ovaj koji se trenutačno vodi izgledao zanemarivo.
Alternativa takvoj eskalaciji, na koju se neki očito aktivno spremaju (vidi: Novi Macronovi komentari i scenarij u slučaju pada ukrajinske fronte), je proboj trezvenog sagledavanja postojećeg stanja i usmjeravanje sukoba prema okončanju kroz direktne mirovne pregovore.
Postoje naznake da se takav trenutak približava. Dok je ukrajinska strana tvrdila kako je nemoguće da bi Bahmut ikad mogao pasti i, još radikalnije, da će velika ukrajinska protuofenziva pojačana zapadnim oružjem odbaciti rusku vojsku s cijelog okupiranog teritorija, jednostavno nije bilo moguće očekivati da se stvore uvjeti za bilo kakve pregovore. Uvjeti se mogu približiti jedino kako se približava točka šokantnog popuštanja cijele ukrajinske obrambene linije.
Netko u Kijevu, predsjednik Volodimir Zelenski ili pak netko iz redova visokih vojnih dužnosnika, mora dobiti na stol dovoljno velik broj internih obavijesti i upozorenja da se takvo što zaista svaki trenutak može dogoditi. Ako obrana pukne, odnosno ako se pojave mjesta gdje iza prve linije jednostavno ne postoji druga linija, ruske snage će nahrupiti kao poplava i u takvoj situaciji mogu zauzeti ogroman teritorij u jako kratko vrijeme (naročito u ljetnim mjesecima). U tom trenutku će se morati povući kočnica na ideju nastavka rata i tražiti prostor za pregovore. Sve drugo bilo bi poprilično suicidalno po cijelu zemlju.
U tom smislu može se reći kako komentari nekih zapadnih lidera, u prvom redu francuskog predsjednika Macrona, guraju Ukrajinu bliže toj samodestruktivnoj opciji samim time što im dostavljaju redovnu dozu lažne nade kao što je ovo spominjanje zapadne vojne intervencije direktno u Ukrajinu. Kao prvo, Emmanuel Macron jednostavno nema ni internu ni vanjsku političku podršku za to. Francuska ljevica i francuska desnica zauzela je čvrsti stav protiv bilo kakve ideje direktnog francuskog uključenja u rat. Francuski narod također je protiv toga. Prema anketama 52% ispitanika prihvatilo bi ulogu ne-borbenih jedinica u Ukrajini (obuka, logistika i sl.), no opciji slanja borbenih trupa u Ukrajinu protivi se čak 79% ispitanika.
Zbog ukrajinske sudbine neće doći do odluke da se vodi nuklearni rat, to je jasno, ali unatoč tome Macron Ukrajincima daje ideje što bi se i kako moglo učiniti u slučaju da ih ruske snage nadvladaju. Cilj je možda samo jedan - osigurati da se Ukrajinci bore do samog kraja jer Rusiji ipak zadaju udarce koji se zbrajaju, nešto što Zapadu strateški odgovara. Ali na kraju potrošenu Ukrajinu se jednostavno može pustiti niz vodu, slično kao što je Amerika pustila niz vodu afganistansku vojsku prepuštajući ih doslovno u ruke talibana.
Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.
