Do prije svega nekoliko tjedana, možda čak i dana, cjepiva za koronavirus iz Rusije i Kine u Europi se, poprilično bahato, predstavljalo kao kategoriju "niti pod razno". U međuvremenu situacija se drastično okrenula. Ključna cjepiva proizvedena na Zapadu gotovo sva imaju probleme. Ili je problem u procesu proizvodnje (i dostave), ili se uspostavilo da će poprilično kasniti (a Europa nema vremena za odgode), ili pak nove studije sugeriraju da bi ova cjepiva mogla biti manje učinkovita u stvaranju imuniteta prema novim varijacijama koronavirusa koje su se pojavile u sklopu ove pandemije.
Odjednom cjepiva koja se "nisu smjela ni spominjati" ne samo da su dobra već se o njima pričaju hvalospjevi, naročito što se tiče ruskog cjepiva Sputnik V (nakon objave studije u medicinskom časopisu Lancet). Teško je ipak zaboraviti da su se neki od vodećih stručnjaka prije nekoliko mjeseci očito primarno vodili politikom, a ne znanošću kad je riječ o spašavanju ljudskih života i europske ekonomije. Nema dvojbe, da su Astrazeneca i Pfizer odradili sve prema očekivanjima ruska i kineska cjepiva i sad bi bila "osuđena na tržište trećeg svijeta".
Sad pak imamo situaciju da je Moskva otvorila pregovore o proizvodnji svog cjepiva u srcu Europe. Kada je pandemija krenula, i kada je Rusija prva proizvela učinkovito cjepivo protiv koronavirusa, iz Moskve su nudili široku suradnju s europskim farmaceutskim kompanijama kako bi se potencijalno stvorilo zajedničko, učinkovitio i snažno cjepivo, ne bi li se ova situacija bez presedana u ljudskoj povijesti što prije okončala. Neki su tada otvoreno prozvali Rusiju tvrdeći kako je riječ o političkoj manipulaciji, kako su napravili "cjepivo preko reda" ne bi li, u konačnici, poremetili snagu "transatlantskog saveza". Otprilike isti komentari stizali su i kada je Rusija još prošlog proljeća u epicentar koronavirusa u Italiji poslala svoje vojne medicinske stručnjake.
Sada kada će pak zbog čiste potrebe Europa morati prihvatiti rusko cjepivo kod nekih će takvi stavovi biti još i izraženiji. No, ovog puta djelomično će biti i u pravu. Bilo bi naivno očekivati da Rusija, naročito nakon europskog pokušaja političke ekskomunikacije, ne upotrijebi ovu situaciju u svoju širu i dugoročniju korist.
Jedna stvar je konstantna zadnjih godina, već skoro desetak godina - pritisak Zapada na Rusiju. Da, točno je da je taj animozitet eskalirao nakon Ukrajinske krize i ruskog preuzimanja Krima, ali to definitivno nije početak. Štoviše, može se slobodno argumentirati da je i sama kriza u Ukrajini uvelike bila rezultat tog strmog srozavanja odnosa između Rusije i Zapada. Isto tako nije tajna da je Europa sve ovo vrijeme usvojitelj američke politike prema Rusiji, politike koje se svodi na "izolaciju i okruživanje" Rusije.
Jedino što Rusija ima za vlastitu obranu su europski interesi koje ona može snabdjevati. U prvom redu to je energetika. Ruski izvoz plina prema Europi jedan je od glavnih razloga zašto Europa bar ponekad zauzima ambivalentan odnos prema Moskvi dok onaj u Washingtonu nimalo ne krije neprijateljsku retoriku. Dok se Europa grije na ruski plin (a to će potrajati, unatoč ambicioznim planovima za obnovljivu energiju) morat će, bar djelomično, održavati ukupnu stabilnost.
Rusija je toga svjesna, da je njena energetska karta ista kao i kod svih drugih zemalja koje su izvoznice energenata - zbog te karike mogu očekivati ili lažno prijateljstvo ili neprijateljstvo. Zemlje poput Iraka i Libije su tako iskusile punu dozu neprijateljstva dok recimo jedna Saudijska Arabija može računati na lažno prijateljstvo (koje se uvijek može transformirati i u neprijateljstvo).
Čemu je Rusija izložena? Zapravo neprijateljstvu, ali takvom koje zna koliko daleko može ići. Zapad će Rusiji uvoditi sankcije, poticati unutarnje prevrate (i po zemljama koje su u njenoj sferi utjecaja), isključiti je iz nekih sportskih, poslovnih i drugih događanja - ali znaju da s Rusijom ne mogu postupati kao s Irakom ili Libijom.
Amerika pak na sve načine želi ponovno podići Željeznu zavjesu između "demokratske Europe" i "režimske Rusije", no da bi to uspjela morat će Europi pružiti sve ono što joj još uvijek pruža Rusija. Nije da nema ambicija, ali to su preambiciozni projekti. SAD može teoretski snabdjevati Europu s plinom, točnije LNG plinom koji bi prelazio Atlantik, ali takvu operaciju bi morala itekako subvencionirati iz džepova američkih poreznih obveznika jer u praksi američki LNG plin ne može nikako konkurirati ruskom (naročito kad je riječ o cijeni!).
Zašto spominjemo energetiku u okviru teme o cjepivu? Zato što ove dvije priče i nisu tako različite. Europska unija ponovno ima hitnu potrebu, trenutačno to je cjepivo za koronavirus, a umjesto realiziranog dogovora dobila je samo nekoliko praznih obećanja. Njeni atlantski saveznici, SAD s one strane i Velika Britanija, do nedavno EU članica, s ove strane Atlantika poradili su na tome da cjepivo po mogućnosti ide prvo njima, a EU neka čeka.
Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.
