Paradoks štednje i državna deficitarna potrošnja: Recesije sigurno dolaze, vrijeme je za planiranje kako se iz njih izvući što prije

Zašto je ekonomija komplicirana? Između ostalog što je puna paradoksa i različitih pristupa oko kojih nema konsenzusa. Jedan od takvih paradoksa je i paradoks štednje. Sigurno ste puno puta čuli da je štednja dobra, zar ne? Cjelokupni sistem voli podsjećati ljude na štednju uz argument da je to pametan i razborit potez. Naravno, banke također promoviraju štednju jer je to jedan od najlakših načina da dođu do novog novca kojeg će zatim dalje prodavati u vidu davanja kredita.

Dobro, možemo se složiti da je štednja generalno dobra, za pojedinca, ali tu već dolazimo do spomenutog paradoksa. Što ako previše ljudi počne štedjeti? Onda to postaje loše po ekonomiju, a ako je generalno loše po ekonomiju bit će u konačnici loše i po same štediše!

Kako? Pa zamislimo da se sprema recesija jer kamatne stope rastu (otprilike baš u vrijeme u kojem se nalazimo), to znači da štednja postaje sve atraktivnija (jer banke nude veće kamatne stope na štednju). Ali ako preveliki broj ljudi krene štedjeti svoj novac doći će - teorija nalaže - do još i većeg produbljenja recesije jer na scenu stupa smanjenja potrošnja, a takva situacija će neminovno dovesti do općeg pada kamatnih stopa i atraktivnosti štednje.

I to je, u najkraćim crtama, paradoks štednje - ono što je dobro za pojedinca može ispasti dosta loše po svih ako je tih pojedinaca odjednom previše.

Koncept je popularizirao britanski ekonomist John Maynard Keynes i isti je dio "mainstream ekonomije" još od 40-ih godina prošlog stoljeća, ali postoje i brojni kritičari. Pogledajmo i njihove argumente.

Dakle, paradoks štednje sugerira da ako mnogi odjednom počnu štedjeti to će dovesti do slabljenja ekonomije ili pak do produbljenja recesije ako se zemlja već nalazi u njoj. Jasno, pojedinac koji je fokusiran na štednju novca nije fokusiran na potrošnju novca. Prema toj logici doći će do smanjenja potražnje za brojnim proizvodima (naročito ne-esencijalnim). U tom pak slučaju proizvođači i kompanije neće imati druge nego smanjiti svoju proizvodnju, otpustiti dio radnika, odnosno morat će i sami implementirati "štednju". I tako dobivamo gotovo začarani krug u kojem potrošnja, odnosno kupovanje sve više izostaje, a bez toga - smatra se - ekonomija jednostavno ne može funkcionirati.

Ima smisla, a što kažu kritičari? Oni pak tvrde da ovaj paradoks ima svoje propuste ili pak da niti ne postoji. Kako? Smatraju, naročito pripadnici neoklasične škole, da se takav scenarij neće dogoditi jer će smanjenje potražnje za proizvodima neminovno dovesti do smanjenja njihove cijene, a onda će čak i ta odjednom vrlo štedljiva populacija početi opet kupovati.

Teško je reći tko je u pravu, oba pristupa trebala bi biti moguća, no laički gledano nekako rijetko viđamo znatni pad cijena kako bi se na taj način potaknula potrošnja, zar ne? Nadalje, neki značajni primjeri idu u prilog da je paradoks postojeći i u praksi. Recimo za vrijeme velike recesije i financijske krize 2008. godine štednja američkih kućanstava skočila je s 2.9% na 5% - i to je imalo konkretnog utjecaja na stanje ekonomije, a i produbljivanje recesije, tako da je američka centralna banka (FED) odlučila srezati kamatne stope s ciljem da bi se potakla potrošnja.

A što je tvrdio sam Keynes koji je popularizirao paradoks štednje? Je li bio za štednju ili potrošnju? Svakako za potrošnju te se pritom zalagao za snižavanje kamatnih stopa kako bi se smanjila količina štednje. A što ako snižene kamatne stope jednostavno ne uspiju natjerati ljude da kupuju (i dižu kredite)? U tom slučaju, argumentirao je Keynes (kao i mnogi nakon njega), država bi se trebala upustiti u deficitarnu potrošnju.

Što pak to znači? Deficitirana potrošnja zapravo znači "ulazak u dublji deficit" od strane države, odnosno država troši više no što uprihodi u određenom fiskalnom periodu. Budžet države skliže u deficit, ali to nije nužno loše, barem prema kejnzijanskom pristupu. Naime, kako smo i rekli, ako se ne može same građane natjerati da pojačaju potrošnju, onda u tu priču uskače država i ona zapravo postaje potrošač. Kako? Na razne načine - svima nam je dobro poznata priča o tome kako država poticajima i raznim projektima troši, odnosno daje novac privatnom biznisu (što zna biti pravi raj za razvoj "rodjačkog kapitalizma"). No, država svakako može stimulirati ekonomiju vlastitom potrošnjom. Jasno, bilo bi jako pametno, pa čak i esencijalno, postaviti određene nadzore i stroge inspekcije po pitanju gdje se troši taj državni novac (jer na kraju krajeva, to je novac svih građana koji u toj državi žive) da ne bi isti završavao u "crnoj rupi".

Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.