Poetski dokumentarac – subjektivna točka gledišta, film koji ne nameće zaključke gledatelju, pogodan za izricanje onog što se ne smije ili ne može riječima izgovoriti

Poetski dokumentarac zanimljiv je i mnogo osobniji po interpretaciji stvarnosti od klasičnog dokumentarca. Što dokumentira takav film? Možda autorove subjektivne dojmove, emocije, impresije na određenu nefiktivnu temu. Dokumentirane slike i zvukovi imaju zadaću kod gledatelja potaknuti određeno raspoloženje ili širok raspon osobnih pitanja - jer poezija po svojoj prirodi više postavlja pitanja nego što daje odgovora.

Dokumentarni film na taj način može biti mnogo više od prezentacije zatečene stvarnosti. Osim funkcije bilježenja, otkrivanja, čuvanja, promoviranja i analiziranja, kreativan potencijal tog žanra nije ništa manje važan.

U poetskom dokumentarcu, naglasak je na vizualnim sadržajima, a montažom se naglašavaju ritam, kompozicija i dizajn kadra. Na taj način stvaraju se vizualni elementi koji gledatelju prikazuju svijet kroz novu točku gledišta. Narativ nije u prvom planu, ili nije koncipiran na tradicionalan način.

Moguće je i da sve bude izraženo bez izgovorene riječi. Poetski dokumentarac može, prema tome, biti dosta pogodan format ako se želi reći nešto što se ne bi smjelo izgovoriti, ili za osjetljive teme. Poetski dokumentarac nastoji stvoriti osjećaj, a ne usmjeravati nas prema jednoznačnoj istini. Sam gledatelj dakle treba doći do poante ili razotkriti priču iz pozadine.

U poeziji, svaka je riječ od velike važnosti. Riječi se biraju prema njihovom značenju i akustici, tvoreći tempo, odnosno metar. Usporedivši tako poeziju sa filmom, filmska izražajna sredstva tretirat ćemo jednako kao i riječi i stilske figure u pjesmi. Na taj ćemo način iščitavati poruke, odnosno emocije koje dobivamo iz ovakvog filma.

Osim poznavanja filmskog jezika, poznavanje teorije iz psihologije također mogu pomoći u razumijevanju ovakvoga filma. Zaključno, poznavanje semiotike bilo koje vrste umjetnosti biti će dobra podloga za iščitavanje značenja.

Što se tiče samog porijekla poetičnog dokumentarca, iako je naziv osmislio 2001. Bill Nichols u svojoj knjizi Uvod u dokumentarni film, on vuče porijeklo još iz filmskog pokreta City Symphony 1920-ih.

City Symphony – kompozicije slika iz urbanog života prije stotinu godina

City Symphony pokret podrazumijeva filmski prikaz gradova, praćeno eksperimentalnim tehnikama snimanja i tipičnim korištenjem ritmičnih vizualnih elemenata usklađenih sa zvukovima simfonijskog orkestra. Ova forma nastojala je predstaviti manje pretrpan pogled na svijet, bez jasne priče ili krute strukture. Grad je bio zapravo glavni lik, dok su ljudi najčešće prikazivani u skupinama, kao dio kulise.

Bila su to prava, uzbudljiva filmska putovanja za tadašnju kino publiku, koja su se stilski razlikovala od putopisnih dokumentaraca. Poetična priroda tih filmova davala je za naslutiti da između estetike slika možemo potražiti metafore, skrivena ili dublja značenja.

U sovjetskom filmu iz 1929. godine, Čelovek s kinoapparatom (Čovjek s filmskom kamerom), Dziga Vertov prikazao elemente urbanog života koje je montirao impresionistički. Iz današnje perspektive posebno je zanimljivo da se snimalo u četiri grada – Moskva, Kijev, Harkov i Odesa. Moderna glazba iz filma u izvedbi je američkog ansambla Alloy Orchestra. Iako nema naracije, Vertov s lakoćom uspijeva prenijeti čuda modernog grada, a glavni mu je zadatak zapravo bio stvoriti savršenstvo kadriranja. Redatelj je postupao potpuno avangardno. Kroz nekoliko godina snimio je brojne sate filma ne misleći namjerno iskoristiti ga za projekt, da bi produkt bio jedan pionirskih filmova dokumentarnog žanra.

Osim Vertova, značajan je bio Walter Ruttmann, čije je najzapaženije djelo Berlin: Die Sinfonie der Großstadt (Berlin: Simfonija metropole , 1927.). Na filmu je surađivala sjajna umjetnička ekipa - scenarij su zajedno napisali Carl Mayer (Kabinet dr. Caligarija) i Karl Freund (Drakula, 1931.), a glazbu je skladao Edmund Meisel (Bojni brod Potemkin). Velik dio pokreta u filmu i mnogi scenski prijelazi izgrađeni inovativnim tehnikama snimanja, s lajtmotivom kretanja vlakova i tramvaja.

Parizom iz 1926. bavi se film Rien que les heures (engleski: Nothing But Time ili Nothing But the Hours), brazilskog redatelja Alberta Cavalcantija. Vrijeme je predstavljeno ponavljajućim kadrovima sata, i dijeli film na četiri dijela: Jutro; Ručak; Vrijeme za odmor i razonodu; Noć, misterij i nemir. Većina likova su anonimni prolaznici i sirotinja koja se bori za egzistenciju, čemu su suprotstavljeni kratko prizori ljudi višeg staleža, u svojim opuštajućim aktivnostima. Samo su 4 lika stalna, i njih pratimo kroz film. Cavalcanti kombinira scene siromašnih područja Pariza s odglumljenim scenama kako bi izrazio bijedu koju trpe gubitnici u kapitalističkom društvu u razvoju. Redatelj tako reflektira odnos filma i života, te dočarava prolaznost vremena.

Kratki film Jeana Vigoa A propos de Nice (Povodom Nice, 1930.) razotkriva dosadniju stranu života na Francuskoj rivijeri, suprotstavljajući rad slabo plaćenih radnika i besposlenih turista dok se grad priprema za karneval.

Kako izgleda kad se stihovi vrsnog pjesnika prenesu na filmsko platno, možete vidjeti u desetminutnom filmu Mannhatta (1921.), koji je vođen stihovima iz istoimene pjesme Walta Whitmana. Film su režirali slikar Charles Sheeler i fotograf Paul Strand, koji su koristili snimke letenja da bi naglasili kontrast između zastrašujućih nebodera i ljudi ispod njih, koji postaju beznačaje točkice...

Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.