Pokušaj državnog udara u Rusiji: Potemkinova sela, reprizni termin subotom

I što se to dogodilo u Rusiji? Pokušaj paravojnog puča? Doista? U redu, danas je sve moguće. No što je zbilja bilo, osim što je Prigožin preveo svoju vojsku u Bjelorusiju? Koliko osoba je bilo u helikopteru ruske vojske koji su Wagnerovci navodno oborili? Je li pilot poginuo? Ako nije, kako da to nije velika vijest sama po sebi? Pitanja je bezbroj i ne možemo se sjetiti svih, ali krenimo od medija.

Ruski mediji, od Komersanta do Sputnika, precizno su i sinhronizirano izvještavali o pokušaju puča, kao da su prenosili istu nogometnu utakmicu. Zapadni mediji samo su pratili uz nekoliko minuta zakašnjenja. Prigožin poveo marš na Moskvu. Wagnerovi snajperisti na zgradi komande vojske u Rostovu. Prigožin odgovorio Putinu. Kremlj demantirao da je Putin odletio u Sankt Peterburg. Počela kontrateroristička operacija. I sve tako čitav dan. Ma kako je to moguće? Prije bi se reklo da nije, nego da jest moguće, a evo i zašto.

Kada razmišljamo o medijima u režimima kao što su Putinov, ili Erdoganov, ili Xijev, onda bi valjda bilo logičnije da o pokušaju vojnog puča nije bilo informacija. Da je, umjesto da radi, internet bio ugašen. Mogli bismo ipak imati tri tipa informacija, neslužbene, neprovjerene i netočne. Da li bi se Putin obratio svijetu iz svojeg ureda dok je još trajao lov na njega? Teško je znati što je doista bilo, ali ruski mediji su veoma, veoma transparentno izvještavali do u detalje čitavog dana. Jako čudno. Kako su uopće glavni urednici svi odjednom došli na ideju izvještavati beskompromisno i hrabro o tako opasnom događaju?

Stječe se dojam da se redakcijama jučer baš posrećilo imati izjave svih glavnih aktera ruske politike i vojske. Predsjednika države, gradonačelnika Moskve, ruskog patrijarha, šefa tajnih službi, Prigožina, Kadirova, Medvedeva, Strelkova, profesore, generale, analitičare, akademike. Svi su bili tu za njih u to ljetno subotnje prije podne. Zar nitko od njih nije niti pomislio kako se možda ne bi morao istrčavati sa izjavom dok se situacija još ljulja? A lako bi se sutra mogao opravdati novinaru zbog nejavljanja, ako je to potrebno. Reći mu, subotom ne nosim mobitel na pijacu. Gotovo.

Međutim, svi su se javljali. Posve suprotno prethodnoj pretpostavci o izbjegavanju novinara. I imali su što za reći. Podržavaju predsjednika. Nisu niti djelovali panično u svojim izjavama. Onda dalje, zašto Putin nije niti spomenuo Prigožinovo ime u svojem govoru? Da li je možda ipak makar malo čudno da je Putin odustao od gonjenja Prigožina u istom danu kada je ovaj razbojnik izdao zemlju i krenuo na Moskvu?
Zar se Putin nije još na početku sjetio poslati barem jednog čovjeka od povjerenja u Wagner? I imati tamo nekoga svog tko bi mu na vrijeme dojavio što se sprema? Nekoga tko bi se našao tu za skuhati čaj Prigožinu prije polaska na dug put u Moskvu? Kako je to moguće? Pa to znaju i političari malog formata, koji šalju svoje špijune u druge stranke. Tako je bilo još u antička vremena. No dobro, propusti se dešavaju ljudima. Putin je ipak samo čovjek.

Zanimljiv je i način na koji Prigožin radi vojni puč. Najavljuje sa tisuću kilometara: "Evo me dolazim u Moskvu da smijenim vojni vrh. Pukovnici ruske vojske nisu uz mene, nemam svoje medije na kojima širim svoju propagandu, nemam potporu patrijarha, Kadirov nije sa mnom, sa mnom nije niti Medvedev, niti Strelkov, nitko, ali dolazim po vas, bando nesposobna". Ne baš ovim riječima, ali Prigožin je tako nešto jučer poručio pred polazak za Moskvu.

I što se onda dogodilo? Wagner je bijesno jurio svojim vozilima na Moskvu kada je Prigožinu zazvonio mobitel. Bio je to Lukašenko, za prijatelje Batka. I onda je valjda Batka toplo očinski popričao sa Prigožinom, rekao mu da može da mu sredi kod Putina da ga ne dira, te da dođe kod njega u Bjelorusiju, gdje mu ne prijeti opasnost. Može, odgovorio je Prigožin i čim je prekinuo vezu naredio svojim vojnicima da okrenu na sjeveroistok. Nije više nišanio ruske vojne helikoptere. Prigožin je morao zadobiti dodatno divljenje svojih ljudi nakon što se otvoreno usprotivio Putinu. Njegov ugled u jedinici porastao je do neba.

Kada se stvari poslože ovako, neki bi zlobnik mogao primijetiti da je Putin u kratkom roku nakon nuklearnih projektila, u Bjelorusiju poslao i svoju elitnu vojsku. Prigožin sa autoritetom na maksimumu stiže u Bjelorusiju. Tako se ispostavilo. E sad, pitanje je, čemu ovaj subotnji igrokaz, kada se zna da je Wagner mogao i bez suvišne pompe preći kod Lukašenka? Mi to teško možemo znati, ali to vjerojatno razumiju oni koji znaju ono što mi ne znamo. Recimo, NATO bi mogao znati. Ta je poruka možda upućena njima.

Ne treba gubiti iz vida da će 11. i 12. srpnja u Litvi biti održan NATO summit, kao niti to da se Rusija ne graniči sa Litvom, ali da se sa Litvom graniči Bjelorusija. Od granice do Vilniusa u kojem se održava summit ima oko 50 kilometara. Manje nego od Krapine do Zagreba. Finska bi na summitu trebala stupiti u NATO, a blizina Prigožina bi valjda trebala unijeti nelagodu u svečani ugođaj prijema nove članice. Nadajmo se da on nije tamo poslat za nešto više.

Na kraju, možemo se zapitati što bi Putin mogao imati od svega toga? Ako bismo bili posve slobodni u svojem zaključivanju, mogli bismo reći da je Putin, možda namjerno, a možda mu se samo omaklo, poslao Zapadu poruku koju tamo žele čuti. "Da, mi smo ovdje u rasulu, ja ne držim konce, vidite i sami što mi rade ovi moji izdajnici. Ali skupo će mi oni platiti za to. U stvari neće mi skupo platiti. Samo neka idu tamo kod Lukašenka, da ih ja ne gledam", otprilike takvu je poruku Putin poslao neprijatelju sa kojim je u ratu. Povrh toga, javio mu se Erdogan dajući mu svu podršku, iako je Turska u NATO-u, gdje blokira učlanjenje Švedske u ovu vojnu organizaciju.

Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.