Porezi su se koristili i koriste se kao izuzetno učinkovit instrument kojim država može ostvariti neke od fiskalnih ciljeva. Čak i kad je pojedinom porezu odnosno poreznom sustavu u cjelini namijenjena fiskalna uloga, ubiranje poreza ima utjecaj na ekonomski položaj građana i njihov društveni status te može izazvati neželjene učinke, učinke koji odstupaju od ciljeva oporezivanja - koji u većoj ili manjoj mjeri utječu na sudbinu naroda i države. Plaćanjem poreza smanjuje se ekonomska snaga poreznih obveznika te se mijenja (većinom pogoršava) njihov društveni status. Brojnost onih koji na različite načine izražavaju svoje protivljenje plaćanju poreza kao i intenzitet tog otpora ovisi, među ostalim, i jesu li porezni obveznici neposredno ili posredno sudjelovali u donošenju odluke o uvođenju porezne obveze, tj. je li im ta obveza nametnuta ili ne. Otpor plaćanju poreza može poprimiti neželjene razmjere ako su učinci oporezivanja suprotni cilju (ciljevima) koji su 'odgovorni' željeli ostvariti primjenom nekog poreza ili primjenom poreznog sustava.
Upravo su porezi koje je London nametnuo svojim kolonijama na tlu Sjeverne Amerike pridonijeli snaženju otpora kolonista prema Londonu i bili odlučujući čimbenik u njihovoj borbi za osamostaljenjem.
Kolonije, odnosno kolonisti stekli su jednako kao i Englezi u domovini nakon građanskog rata, pravo da odobravaju (uvode) poreze, da upravljaju sami sobom, da uređuju međusobne odnose, da slobodno izražavaju vjerske običaje i pripadnost i obavljaju vjerske obrede i pripadnost te da o njihovoj krivici odlučuje porota. Kralj odnosno vlada postavljali su u kolonijama svoga predstavnika – guvernera – kao simbol engleskog suvereniteta. Kolonisti nisu bili obvezni da Engleskoj plaćaju ikakav porez, niti je Engleska na koji način vršila utjecaj na poreznu politiku kolonija. Ipak, ne treba pretpostavljati niti se zavaravati da Engleska nije imala koristi od svojih kolonija. Ta korist se upravo očitovala u činjenici da je cjelokupna pomorska trgovina – uvoz u kolonije i izvoz iz njih – bio rezerviran samo za Engleze. Roba iz Europe i drugih zemalja prevozila se u kolonije samo engleskim brodovima. Međutim, dugotrajan rat koji je vodila Engleska sa svojim saveznicima protiv Francuske i njenih saveznica od 1775. pa do 1763., financijski je iscrpio Englesku pa se postavilo pitanje kako pribaviti sredstva koja nedostaju. Jedna od ideja je bila i ona, još od ranih godina nastanka kolonija, da i kolonije trebaju sudjelovati u podmirenju troškova ratovanja koje je vodila imperija te osigurati sredstva za izdatke vojnika Velike Britanije u kolonijama. Upravo ta ideja je potakla ministra financija Georgea Grenvillea da financijske probleme odnosno manjak u blagajni, pokuša riješiti dodatnim oporezivanjem. Njegov pokušaj da situaciju riješi bez uključivanja kolonija nije urodio plodom – njegov porez na jabukovaču (tzv. 'Cider Bill') izazvao je opće nezadovoljstvo na Otoku tako da je Grenville brzo napustio dužnost.
Ratovi u kojima je sudjelovala Velika Britanija krajem 17. pa sve do sredine 18. stoljeća – posebice dugotrajni rat s Francuzima i Indijancima – bili su izuzetno teško opterećenje za zemlju. Redovni prihodi nisu bili dostatni pa su se dodatna sredstva pokušala namaknuti zaduživanjem države. Posebno veliki izdaci su bili vezani za izgradnju i održavanje ratnih brodova, te plaćanje njihovih posada. Broj ratnih brodova stalno je rastao, a i tonaža brodova bila je sve veća. U vremenu od 16. pa do 18. stoljeća tonaža brodova koja je u prosjeku iznosila 300 tona, bila je povećana na 2.000 tona, pa je čak bilo i brodova do 3.000 bruto tona. Engleska je u 18. stoljeću imala oko 280 linijskih brodova s ukupno 300.000 BRT. Za gradnju i opremanje ratnih ( i ne samo ratnih) brodova uz drvo, smolu, užad, jedra, bili su potrebni i topovi i municija i mnogi drugi proizvodi koji su bili neophodni da bi Engleska bila 'gospodarica mora'. Mnogi proizvodi potrebni za izgradnju i opremu brodova morali su se nabavljati u inozemstvu (najčešće u Rusiji), a plaćani su u zlatu i srebru. Blizina nizozemskih, španjolskih i francuskih kolonija, neophodnost da se osigura nesmetana veza s kolonijama kao i njihov opstanak, nastojanje da se očuva pozicija velesile i 'gospodarice mora', zahtijevali su da flota bude u mogućnosti odmah reagirati na svaki napad i da borbena spremnost ratnih brodova bude na visokoj razini. Da bi ispunila očekivanja i obavila povjereni joj zadatak, Engleska je trebala osigurati golema sredstva za povećanje i modernizaciju flote.
Razmatrajući sve prethodno navedeno, lako razumljivo je shvatiti razloge kojima se Grenville rukovodio, a Parlament prihvatio, da i kolonije sudjeluju (barem djelomično) u podmirenju nastalih troškova u kolonijama – u prvom redu povezanih uz vojne rashode. Tako je 1756.godine donesen Stamp Act – prvi neposredni porez na čije su plaćanje bili obvezni i kolonisti, a koji je uvela matična zemlja. Ovaj porez je bio percipiran kao direktan porez, koji je uveden ne poštujući temeljno načelo oporezivanja u prilikama onoga doba ('no taxation without representation'), te je izazvao buru negodovanja koja su odredila daljnji tijek događanja za 13 kolonija u Sjevernoj Americi. Do 1765. godine kolonisti su plaćali direktne poreze koje su uvodila njihova predstavnička tijela kao i posredne poreze koje je uveo London. Godinu data ranije donesen je novi Revenue Act, koji je bio općepoznat i kao Sugar Act, kojim je ranije uvedena carina (Molasses Act iz 1733.godine) na uvoz šećera snižena sa 6 na 3 penija, proširena i na uvoz tekstila stranog podrijetla, vina, kave i indiga. Grenvilleovo očekivanje da će se primjenom 'Sugar Acta' ubrati oko 45.000,00 funti nije urodilo plodom zbog nelegalnog uvoza tih proizvoda iz susjednih nizozemskih i španjolskih kolonija. Valja napomenuti da Sugar Act ima posebno mjesto u razvoju britanskog poreznog sustava zato što je Parlament po prvi puta uveo jedan posredan porez (carinu) s osnovnom svrhom da bi ubrao prihode u kolonijama, a ne s ciljem da njegova primjena bude u funkciji reguliranja trgovine.
Prihodi ubrani na osnovi Sugar Acta i Stamp Acta trebali su osigurati sredstva za podmirenje troškova 10.000,00 vojnika smještenih u britanskom kolonijama u Sj. Americi. Ovome cilju trebao je poslužiti i Quartering Act, koji je obvezivao kolonije da osiguraju konačište (stan i hranu) britanskim vojnicima. Premda se trebao primjenjivati u svim kolonijama, njegova primjena je na kraju bila ograničena na New York gdje je bio stožer britanske vojske.
Stamp Actom je uveden porez koji se primjenjivao na sve pravne i poslovne isprave, novine i oglase u njima, knjige, brošure, igrače karte, almanahe, kocke za kockanje. Porezne markice su se mogle nabaviti kod imenovanih poreznih agenata koji su za obavljanje toga zadatka dobivali i do 300 funti godišnje. Naravno, reakcija kolonista na uvođenje Stamp Acta nije izostala te su vladajući krugovi u Londonu bili iznenađeni i zabrinuti. Kolonisti nisu bili spremni ni voljni prihvatiti obvezu plaćanja neposrednog porezna kako god to porezno opterećenje bilo 'zamaskirano' (porezne markice) u vrijednosti od pola penija do 10 funti, a što je trebalo uključivati sudske dokumente, poslovne ugovore, razne dozvole za uplovljavanje i isplovljavanje brodova, police osiguranja, prodaja alkoholnih pića , na knjige, brošure, igraće karte, novinske oglase i dr.
Nezadovoljstvo primjenom Stamp Acta pokazivali su ne samo oni koji su trebali platiti taj porez nego i najšira javnost jer su tim porezom bila negirana njihova prava i jer su se pribojavali da bi taj porez mogao postati osnova i za neke druge poreze koje bi London mogao uvesti svim kolonijama. Jamesu Otisu, jednom od utjecajnih lidera skupštine Massaschsusettsa, pripisuje se da je reafirmirao slogan 'no taxation without representation', tj da se ne može uvesti ni ubirati porez ako se za njegovo uvođenje nisu izjasnili (neposredno ili posredno) porezni obveznici. Ovo načelo se spominje i u Bill of Rights iz 1689.godine. Upravo u navedenim dvama zakonima (Stamp Act i Sugar Act) kolonisti su vidjeli negaciju toga načela.
Primjena Stamp Acta trebala je započeti početkom 1765. godine. U međuvremenu spretna i okretljiva grupa kolonista, koja je sebe nazivala Sons of Liberty (Sinovi slobode) a na čije je čelo došao Samuel Adams, organizirala je prosvjede protiv Stamp Acta u skoro pa svim kolonijama. Svoje nezadovoljstvo kolonisti su izražavali u tisku, putem verbalnih pamfleta, na brojnim skupovima. Prosvjedi se nisu ograničili samo na verbalan otpor protiv spornog zakona, nego je otpor iskazivan i paljenjem poreznih markica (tax agents). Na prijedlog Jamesa Otisa iz Massachusettsa, kolonije koja je bila najviše pogođena obvezom uvedenom Stamp Actom zbog velike luke (Boston) i zavidnog gospodarskog razvoja, skupština kolonije šalje poziv svim kolonijama da pošalju delegate na sastanak koji će se održati u New Yorku. Tom se pozivu odazvalo 9 od 13 kolonija koji su usvojili peticiju koja je upućena kralju i Parlamentu kojim se – ističući svoju vjernost i poslušnost Kruni – traži da se Stamp Act ukine, te usvajaju zaključak o bojkotu uvoza britanskih proizvoda. Sastanak predstavnika devet kolonija u NY imao je posebno značenje zbog činjenice da je to bio prvi takav zajednički sastanak predstavnika kolonija u tako velikom broju na kojima su raspravljali i donosili odluke od zajedničkog interesa. Kongres je imao veliki odjek i učinak ne samo u kolonijama nego i kod vladajućih krugova u Londonu.
Jednoglasno negodovanje kolonista protiv primjene Stamp Acta kao i način na koji su to izrazili, iznenadili su vladu i mnoge članove Parlamenta kao i širu javnost u Velikoj Britaniji. Nakon višemjesečne rasprave Stamp Act je opozvan; u tijeku rasprave Grenville je zagovarao stajalište da se zakon treba sprovesti pod svaku cijenu, makar i upotrebom vojne sile. Premijer Willam Pitt, potpomognut britanskim trgovcima kojima je bojkot uvoza britanskih proizvoda štetio, zalagao se za odustajanje od primjene Stamp Acta. Predstavnik kolonija Benjamin Franklin (1706.-1790.), poznat kao državnik, filozof, ekonomist i jedan od najpoznatijih ljudi svoga vremena, istaknuo je da 'kolonisti nisu protiv posrednih poreza, nego samo protiv Stamp Acta', te je upozorio da bi 'inzistiranje na njegovoj primjeni moglo dovesti do revolucije!' Vlada i nemali broj članova Parlamenta branili su stajalište da će prikupljena sredstva služiti za podmirivanje onih troškova koji su u funkciji zaštite i napretka kolonija. Mnogi političari i pravnici slagali su se sa stajalištem po kojem se ne može uvesti porezna obveza bez pristanka kolonista, pa kako oni nemaju svojih predstavnika u predstavničkom tijelu, Parlament i nema pravo obvezivati koloniste na plaćanje poreza, jer je takvo ponašanje u suprotnosti s temeljnim zakonima zemlje. Također je bilo i onih koji su objašnjavali potrebu i opravdali opredjeljenje o oporezivanju kolonija primjenom direktnih poreza argumentacijom da Parlament predstavlja cijelu Imperiju, a članovi Parlamenta nisu predstavnici samo pojedinih okruga u kojima su birani, nego stanovnika Velike Britanije. Članovi Parlamenta bili su preplavljeni peticijama kojima se tražilo ukidanje Stamp Acta. Veliki dio javnosti kao i utjecajni trgovci i proizvođači iznosili su pregršt argumenata protiv tog zakona. Naposljetku, Parlament je u ožujku 1766. godine s 250 glasova i 122 protiv usvojio odluku o ukidanju Stamp Acta svjestan da bi primjena vojne sile da bi se zakon proveo dovelo do nesagledivih posljedica za Imperiju. Ipak, istovremeno s usvajanjem odluke o ukidanju Stamp Acta, Parlament je usvojio Declaratory Act, kojim se utvrđuje da Parlament ima snagu i pravo obvezati kolonije i to 'u bilo kojem slučaju' (in all cases whatsoever). Bio je to ustupak onim snagama (npr. Domu lordova koji je bio protiv ukidanja Stamp Acta) koje su ukazivale na štetne posljedice povinovanja Parlamenta pritiscima kolonija te onih krugova u Londonu koji imaju pred očima osobni, a ne opći interes. Premijer W. Pitt, jedan od najzaslužnijih za uspješno okončanje rata s Francuzima nakon kojeg je Francuska bila isključena kao kolonijalna sila na američkom kontinentu – kao i mnogi drugi, bezuspješno su se suprotstavili unošenju u Declaratory Act riječi 'u bilo kojem slučaju' svjesni da takva formulacija omogućava da se ponovno nametne neka nova porezna obveza kolonijama kada se ocijeni da su za to ispunjeni uvjeti.
Ukidanje Stamp Acta kod kolonista je, naravno, stvorilo osjećaj ponosa i samopouzdanja zbog uvjerenja da su dobili bitku s vlastima u Londonu. Ipak, dio Parlamenta kao i izvršna vlast se nisu mogli pomiriti s time da kolonisti osporavaju Londonu pravo da vodi politiku Britanskog Carstva. Smatrali su da je odustajanje od Stamp Acta kao i bojkot uvoza britanskih proizvoda u kolonijama pogubno za jačanje kolonija, kao i za autoritet Krune i Parlamenta. Strah treveznih i realnih 'glava' u Britaniji i kolonijama da Declaratory Act – posebno već spomenuta formulacija – široko otvaraju vrata donošenju novih mjera u područje oporezivanja koje će obezvrijediti ustupak koji je učinjen kolonistima i tako smanjiti napetosti između Londona i kolonija ubrzo se obistinila dolaskom Charlesa Townshenda na čelo ministarstva financija 1766. godine. Charles Townshend postao je ministar financija (chancellor oft he Exchequer) nedugo nakon ukidanja Stamp Acta. Bio je protivnik bilo kakvog popuštanja kolonistima jer je u tome vidio slabljenje položaja britanske imperije kao svjetske velesile. Kako je zbog bolesti W. Pitta (starijeg) Townshend postao prvim čovjekom kabineta, relativno lako je ishodio donošenje četiri zakona (tzv. Townshendovi zakoni) kojima je regulirano ubiranje poreza u britanskim kolonijama i kojima je trebalo prisiliti skupštinu New Yorka da sprovodi odredbe Qartering Acta. Townshend je procijenio da njegovi zakoni neće izazvati posebnu pozornost i otpor kolonista.
Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.
