Ljudska civilizacija se stalno mijenja. U nekim davnim vremenima trebalo je proći puno godina da bi promjene postale očite, ali uvijek su se događale. Nema jednog aspekta ljudskog bivanja koji je statičan. U današnje vrijeme pak imamo najveću moguću akceleraciju prema temeljitim promjenama. Do tog ubrzanja dolazi već nekoliko stoljeća (što je, dakako, jako kratak period u povijesti čovjeka), ali ubrzanje je eksponencionalno i neumoljivo. Promjene koje su nekoć trajale stoljećima počele su se događati u desetljećima, a zatim i u godinama. Čak i danas ako pogledamo samo 5 godina unatrag vidjet ćemo da je to bio jedan poprilično drugačiji svijet - u političkom, društvenom, ekonomskom i svakom drugom smislu. Uz te brze promjene sve češće nam se događaju i katalizatori kojima se "preskaču" poprilični vremenski periodi. Katalizator može biti neki događaj, pojava, otkriće... recimo globalno uvođenje Interneta je jedan od ogromnih katalizatora našeg doba. U ovom trenutku živimo pak kroz još jedan, pandemiju koronavirusa.
Jasno, promjena nije isto što i progres, ona jednostavno jest i može biti i pozitivna i negativna. Optimistično gledanje na budućnost je ono koje pretpostavlja da postoje šanse i za dobro i za loše. Danas ćemo govoriti o takvim promjenama, ali ne nužno iz pozitivnog aspekta.
Postojeći ekonomski model (koji svojom sveobuhvatnošću diktira i politički i društveni), tržišni kapitalizam kakvog znamo u aktualnoj fazi, zasigurno neće biti permanentan i pred njim su velike tektonske promjene zbog kojih se već nalazimo na rubu prelaska iz jedne ere u drugu.
Kapitalizam je učinkovit kad je riječ o pokretanju novih projekata, financiranju istih. Na djelu je tržište koje među kompanijama stvara konkuretnost, a u teoriji od tog imaju korist potrošači (koji su ironično ujedno i radnici, a kada se pribroji njihova eksploatacija dobivaju negativnu bilancu). Ali kapitalizam je već star, on je dio ekonomske nauke 18. stoljeća i iako bi ga neki jako rado zadržali kapitalizam sve češće pokazuje svoju ograničenost kroz učestale krize.
Ali što bi ga moglo zamijeniti? Tu dolazimo do onog raskrižja gdje jedan pravac vodi u pozitivno, u progres, u model koji neće biti baziran na ljudskoj eksploataciji. Drugi pravac pak vodi u nešto još gore od eksploatacije, u ljudsku nebitnost. O metodama ostvarenja prvog pravca, zamjene kapitalizma sa socijalizmom, pisao je intenzivno Karl Marx kao jedan od ranih kritičara kapitalizma koji je već u njegovo doba (19. stoljeće) pokazao sve svoje karakteristike. Dakako, danas se Marxa asocira s velikim neprijateljem kapitalizma, ikonom anti-kapitalističke borbe, no ako malo preciznije čitamo njegove teorije vidjet ćemo da on kapitalizmu također daje i puno "priznanja", naročito kad je riječ o stvaranju inovacija i brzom razvoju. Naravno, u tome vidi i dugoročnu prijetnju, a danas, kad razmatramo post-kapitalistički sustav, možemo iskoristiti neke potvrđene činjenice koje je on iznio sredinom 19. stoljeća.
"Buržoazija ne može postojati bez da konstantno revolucionarizira instrumente proizvodnje, a samim time i odnose u proizvodnji, a s njima i kompletne odnose u društvu" - ova rečenica, iz Marxovog Komunističkog manifesta (1848.), može nam poslužiti kao glavna odskočna daska za vizualizaciju novog post-kapitalističkog sustava. Jer konstatacija je precizno točna. Kapitalisti kontinuirano rade na tome da unaprijede način na koji se nešto proizvodi i/ili prodaje. I to vidimo u apsolutno svakom aspektu ekonomije.
Umjesto klasičnih taksija danas imamo Uber, Bolt. U trgovinama sve češće imamo automatske blagajne koje se usavršavaju prema konačnom cilju - da potpuno izbace ljudskog zaposlenika. Isto će biti u vrlo bliskoj budućnosti i s taksijima gdje će nas uokolo prevoziti isključivo strojevi bez ljudskog vozača. Sve se čini i neprestano inovira da bi bilo brže, profitabilnije i konkurentnije. I upravo ta konstanta dovodi kapitalizam do zida.
Zašto? Zato jer u toj velikoj utrci za inovacijama sistem se rješava jednog segmenta koji mu je neophodan - potrošača. Naime, neminovnom robotizacijom tolikog broja radnih mjesta stvorit će se ogroman broj ljudi koji više neće biti pripadnici radničke klase. Neće biti niti nezaposleni - jer nezaposlena osoba je radnik koji traži posao. Ovo će biti cijela nova klasa nezapošljivih ljudi, nepotrebnih. Za njih se ne mogu "izmisliti" nova radna mjesta jer i ono radnih mjesta što je ostalo će se i dalje smanjivati, a svaki onaj radnik koji misli da je njegovo mjesto "sigurno" uskoro će se prevariti. I ne, možda mu ga neće odmah preuzeti stroj, ali hoće drugi radnik. Naime, uz eksploziju nezaposlenih borba za ta preostala radna mjesta bit će toliko silovita da će posao dobivati isključivo najbolji od najboljih.
Taj novi sistem definitivno nije socijalizam. Što li je onda? Još uvijek nema imena, ali jedan od naziva koji se počinje povremeno spominjati možda dobro odgovara takvoj viziji bliske budućnosti: tehno-feudalizam.
Zašto "tehno-feudalizam"? Dakako, naziv dobiva od feudalizma, ustroja koji je bio na snazi diljem Europe u Srednjem vijeku. Cijelo društvo je bilo strukturirano oko odnosa prema zemlji. Postojala je vrlo striktna i jasna hijerarhija. Plemstvo/feudalci kontrolirali su zemlju. Vazali su unajmljivali zemlju od plemstva, a zemlju su pak obrađivali seljaci.
Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.
