Pandemija koronavirusa ubit će na desetke, možda i stotine tisuća ljudi, to su nažalost okrutne činjenice kojih je već cijeli svijet svjestan. No, što će se dogoditi s većinom, što će se dogoditi s preživjelima? Njih čeka nešto podjednako gadno, vjerojatno dugoročnije, teška ekonomska kriza koja bi mogla potrajati godinama. Ljudi su u strahu od virusa, razumljivo, ali mnogi su još i više u strahu za svoju budućnost, svoju egzistenciju. Ova kriza će srušiti brojna mala, srednja i velika poslovanja. Države će izdvojiti veliki novac za saniranje posljedica, ali taj novac će ponajviše ići onima koji imaju najveće lobističke kapacitete, dakle velikim korporacijama. Taj silni novac nije "stvoren iz zraka", zapravo u praksi možda i jest, ali netko će ga godinama i godinama vraćati, a to će biti običan čovjek, mali čovjek, radnik, mali poduzetnik... I ovo što mu se sprema je još jedna katastrofa globalnih razmjera, imajući u vidu da je tek jedva preživio (ako jest preživio) nošenje tereta koji mu je bačen na leđa nakon zadnje velike ekonomske krize, odnosno one koja je buknula 2008. godine.
Pisali smo ovih dana o tome kako je koronavirus kriza ujedno i kriza kapitalizma, možda tolika da će biti potrebno ubrzano razmišljati i o potencijalnim post-kapitalističkim uređenjima (vidi: Hodajući mrtvac u egzoskeletu ili početak stvaranja boljeg svijeta kroz sistem moderne radničke samouprave). No, može li postojeći sistem, barem u onim svojim temeljnim značajkama, još jednom sam sebe spasiti i to na način da ga eksploatirane mase neće poželjeti dokrajčiti kada im breme uskoro postane preteško? Zapravo može, postoji jedan način, a ako ova kriza bude toliko destruktivna i duga, to će možda postati i jedini način.
Koronavirusom teško pogođena Španjolska mogla bi biti jedna od prvih zemalja koja će to i implementirati, a druge bi mogle slijediti. O čemu se radi? Obvezatni temeljni dohodak, za sve građane, bez obzira jesu li zaposleni ili nezaposleni, bez obzira kolika su im primanja ili dugovanja.
O tom konceptu govori se već godinama. Bilo je pokušaja implementacije u nekoliko država, primjerice u Švicarskoj, no ideja je odbačena zbog straha da bi to imalo negativne ekonomske posljedice. No, provedeno je i 2-godišnje istraživanje u Finskoj s vrlo zanimljivim rezultatima (o tome nešto kasnije).
Koncept je, u suštini, vrlo jednostavan. Svaka osoba, svaki mjesec, bez iznimke, na račun dobiva određenu svotu novca od države kao "temeljni dohodak". Nije to velik novac, ali bi trebao biti dovoljan da si pojedinac pokrije osnovne životne potrebe za hranom, smještajem...
Dakako, ideja nailazi na ogroman otpor zagovornika neoliberalizma koji bi, po mogućnosti, život čovjeka sveli na divljačko preživljavanje po darwinističkim principima životinje (borba za opstanak i opstanak najsnažnijeg). Ako ih se pak pita konkretno što im smeta kod osnovnog dohotka reći će kako bi takva shema "ubila" kreativnost i napredak.
Bi li? To je veliko pitanje. Možemo se složiti s konstatacijom da ugrožen čovjek može postati "hiper-kreativan" jer je riječ o njegovom ili njezinom samom životu i preživljavanju. S druge strane takav ekonomski model stavlja ljude u poziciju ogromnog i često neizdrživog stresa koji ne samo da ruši kvalitetu života već i masovno ubija ljude diljem svijeta.
Pretpostavka da ljudi s temeljnim dohotkom "ne bi radili ništa" je vrlo pogrešna. Jedan od najčešće citiranih problema sa socijalizmom bio je taj što ljudi nisu imali dovoljno prostora za napredak (osim po partijskoj liniji možda), ali da su imali svakako bi i nastojali napredovati. Štoviše, temeljni dohodak mogao bi dovesti do prave eksplozije novih i kreativnih poduzetničkih ideja. Naime, glavni razlog zašto se mnogi ljudi ne upuštaju u poduzetništvo je itekako opravdan strah od scenarija u kojem će ostati bez ičega. Temeljni dohodak bi pak čuvao ljude od toga.
Veliki zagovornici postojećeg kapitalističkog (neoliberalnog) modela vole širiti laži o tome kako je "OK ne uspjeti, nije OK odustati". Da, lako je u poslu propasti ako imate zaštitu u smislu ekstra kapitala. Mali poduzetnik koji se zadužio kod banke ne bi li realizirao svoju poslovnu ideju nema luksuz "propadati i uzdizati se", on kad jednom, eventualno dva put propadne to je najčešće njegova doživotna propast (i još će godinama sanirati nagomilane dugove).
Što se pak tiče tvrdnje da bi ljudi samo živjeli na temeljnom dohotku i uopće ne tražili posao također je krajnje netočna. Da, uvijek bi bilo takvih ljudi, kojekakvih boema, ali neka ih i bude, jer postotak njih neće biti velik. Tko zna, možda i oni imaju nekakvu društvenu svrhu, mogu biti zanimljivi! Velika većina ljudi bi radila i temeljni dohodak ne bi doživljavala kao "plaću" već sigurnosnu mrežu od katastrofe i propasti.
Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.
