Više od godine dana je prošlo od kada su zrakoplovi saudijske koalicije počeli s bombardiranjem Jemena, zajedno sa slanjem svojih postrojbi i ratne opreme u pomoć Hadijevim pristašama, no ratnim razaranjima i dalje nema kraja. Zemlja podijeljena po religioznim ( šiiti - suniti ), plemenskim i regionalnim osnovama i dalje se nalazi usred krvavog ratnog kaosa kojemu se ne nazire završetak.
Od ožujka prošle godine do 11. kolovoza 2016., prema izjavi Ravine Shamdasani glasnogovornice visokog povjerenika UN-a za ljudska prava - u Jemenu je što ozlijeđeno što ubijeno oko 10 270 osoba kao izravna posljedica ratnih operacija. Tome se treba dodati da u zemlji od 26 milijuna oko 14,4 milijuna ljudi se suočava s nestašicom hrane. Tako da ako se može sa sigurnosti reći da saudijska akcija vraćanja na vlast Abd Rabbuh Mansur Hadi-ja, praćena granatiranjem i bombardiranjem civilne infrastrukture i civila , više liči na metodu spaljene zemlje dok se iskušava najnovije naoružanje kupljeno od SAD-a , Britanije i Francuske.
S dozom sigurnosti može se tvrditi da stara politika Riyada prema Jemenu, temeljena na stvaranju kontrolirane neravnoteže u unutarnjim pitanjima Sane, je zahvaljujući akcijama ministra obrane Mohameda bin Salmana i službeno bačena kroz prozor. S druge strane takvo ponašanje Kuće Saud ima svoju osnovu u činjenici da je Iran i službeno na zapadu prestao bit država parija zahvaljujući pregovorima s SAD-om i drugim P5 + 1 članovima, što je rezultiralo Joint Comprehensive Plan of Action (JCPOA) iz srpnja 2015. Pregovori i kasniji sporazum , Riyadu su dokazali da njihov glavni saveznik SAD više nije takav oslonac i da vrijeme kad se je moglo raditi iza scene prošlo. Ako tome se doda je oko polovice saudijskih vojnih snaga vuče svoje porijeklo iz Jemena plus velika količina radnika na privremenom radu je isto iz te zemlje, dobiva se jedan dio slagalice zašto su Saudi baš u Jemenu odlučili baciti oprez u vjetar.
Drugi dijelovi koje treba imati u vidu su restrukturiranje saudijskog petrokemijskog diva Aramco pod upravom Vrhovnog vijeća kojim također predsjeda bin Salman. Time se uz izjave o neutraliziranju prijetnje koju predstavljaju zaidi šiija milicije Ansar Allah ( Houthiji ) i njihov sadašnji saveznik, bivši jemenski vlastodržac Saleh i vraćanju legitimne vlade na vlast u zemlji, dolazi i do ekonomskog razloga. Tu je glavni dugo priželjkivani izlazak na obalu Adenskog zaljeva i izbjegavanja moguće iranske prijetnje blokiranja Hormuza, izgradnjom naftovoda kroz jemensku regiju Hadramawt koji bi bio pod punom saudijskom kontrolom, jer u S. Arabiji, 90 % izvoza i 45% GDP ovisi o energetskom sektoru i svaki poremećaj u isporuci zadao bi jak udarac po ekonomiju Kraljevine, a time bi bile i načete uzde vlasti obitelji Al- Saud.
Dovoljan su pokazatelj samo podaci iz 2013, gdje je 30% sve nafte transportirane preko mora prolazilo kroz Hormuz, od čega 85% je bilo namijenjeno energentima uvijek gladnim ekonomijama Azije. Tome treba dodati da u Riyadh-u su zvona za uzbunu počela zvoniti još 2014 kad su Oman i Iran potpisali sporazum o izgradnji plinovoda prema Omanu. Ako se samo uzmu ovi faktori: Iransko izlaženje iz statusa parije međunarodne zajednice, plinovod prema Omanu, pojačana sumnjičavost prema namjerama i potezima svojeg američkog saveznika i to pospimo začinom Arapskog proljeća i svim (nažalost) neredom koji je iza njega ostao i ostaje, bilo je samo pitanje vremena kada će službeni Riyadh osjećajući se stjeranim u kut, poduzeti nešto radikalno.
Prijetnja iranske blokade Hormuza, nije birinula samo zemlje GCC-a ( Gulf Cooperation Council ) nego i SAD. Washington je već 2007, pritiskao sve članice GCC-a da rade na razvoju alternative. Dijete tog brainstorminga bio je Trans-Arabia Oil Pipeline project. Projekt je u sebi imao plan izgradnje cjevovoda od saudijskog Ras Tannurah-a na Perzijskom zaljev prema UAE-ovu Emiratu Fujairah - s dvama odvojcima za Oman i dvama za Jemen prema Adenu. Od svega planiranog samo je od 2012 dionica od Abu Dhabija do Furjariah-a u funkciji. No spomenuti JCPOA i Omansko – iranski plinovod su opet učinili jemensku rutu primamljivom. Ali još je od začetaka projekta postojala prepreka u vidu Saleha koji se protivio izgradnji naftovoda pod Saudijskom kontrolom. Saudi su se nakon toga okrenuli agitaciji kod jemenskih plemenskih vođa, koji bi budućeg Salehovog nasljednika prisili da 'učini pravu stvar'. Sani je pak bilo jasno da bi dobila nešto s naftovodom, no postojala je velika je mogućnost da bi to bile samo mrvice.
S druge strane treba uračunati i dvije velike krize iz 90-ih kada su odnosi Sane i Riyadha bili na vrlo niskim grana i koji su ostavili gorak okus osobito u Jemenu. Uz spomenute sumnje Sane da će taj projekt biti lukrativan i za Jemen, bila je prisutna bojazan za gubitkom bilo kakve kontrole na dobrim dijelim svoje teritorije, a uz to se može dodati i želja da se bogatom sjevernom susjedu barem djelomično pomrse računi.
Prva kriza odnosa iz 90-ih započela je odmah nakon jemenskog ujedinjenja i vezana je uz Zaljevski rat i ratne operacije protiv Sadamova Iraka . Jemen koji je tada bio u Vijeću sigurnosti, izrazio je svoju opoziciju vojnoj intervenciji u Iraku , zalagajući se za rješenje problema kroz regionalnu medijaciju, na bijes svojeg sjevernog susjeda i SAD. Razloge takvog ponašanja Sane treba gledati u dugogodišnjim vezama Salehova režima na ekonomskom i vojnom planu s Bagdadom. Nakon toga može se slobodno reći da su se vrata pakla tvorila.
Sana je ostala bez američke humanitarne pomoći, dok je Riyadh prekinuo ekonomsku pomoć. Kraljevina nije stala samo na tome nego je uz to prekinula 'povlašteni' položaj jemenske radne snage, zahtijevajući da jemenski državljani od sada kao i svi ostali stranci, moraju naći domaćeg sponzora ili poslovnog partnera. Većina ih nije uspjela u tome, što je dovelo do deportacije gotovo milijun ljudi. Posljedica je bila povećanje populacije Jemena za 7%, od kojih dobar dio nije imao ni krova nad glavom u domovini. A zemlja ovisna o novcu svojih gastarbajtera je bila bačena na koljena.
Druga kriza je vezana uz građanski rati iz 1994. kada je Riyadh davao potporu južnom secesionističkom pokretu. Riyadh i dalje nije oprostio Salehu potporu Sadamu, no to je bio samo dio razloga, drugi puno važniji dio strategije Kraljevine temeljio se na računici da ponovno stvoreni Južni Jemen bi postao saudijska klijent- država ovisna o novcu i pomoći Riyadha. Time bi snovi o saudijskoj obali na Adenskom zaljevu ako ne de iure onda de facto postali stvarnost. Uz sve to kao moguća daljnja posljedica re-particije Jemena pružala se i mogućnost Salehova pada s vlasti.
Nažalost po Riyadh planovi su se izjalovili zbog američkog opredjeljenja za cjeloviti Jemen u koje treba uključiti i američke ekonomske interese kroz Hunt Oil Company. SAD se prvo distancirao od Riyadha s jedne strane, dok je s druge, Washington prisilio Kraljevinu i njezine saveznike da odustanu od službenog priznavanja Južnog Jemena. Na kraju to je pružilo potreban vjetar u leđa sjevernim snagama da ugase požar secesije, dok su Saudi gledati sa strane kako njihovi snovi postaju dim.
Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.
