Druga brazilska republika trajala je između 1946. i 1964. godine. Novi Ustav je donio decentralizaciju vlasti i prava na individualne slobode. Dopuštene su stranke i izbori. Elite iz unutrašnjosti koje su podržavale Vargasov režim osnovale su Socijaldemokratsku stranku a gradske skupine koje su podržavale Vargasa Brazilsku radničku stranku dok je opozicija osnovala Nacionalnu demokratsku uniju. Od 1948. komunistička partija je zabranjena. U Brazilu se pokušao stvoriti demokratski parlamentarni sustav, ali rezultati su bili skromni. U periodu druge republike društvene nejednakosti nisu smanjene što je razočaralo birače.
Prethodni tekstovi iz ove kolekcije: Priča o redu i napretku: Povijest Brazila (II. dio)
Priča o redu i napretku: Povijest Brazila (I. dio)
Eurico Gaspar Dutra bio je predsjednik do 1951. i za to vrijeme Brazil je postao američki partner u Hladnom ratu. Brazil je prestao stimulirati industriju i nanovo se posvetio proizvodnji kave. Poboljšana je infrastruktura i puno je ulagano u oružane snage. No, 1951. predsjednik je ponovo postao Vargas. On se sada koncentrirao na gospodarstvo te je želio privući strane investicije, ali bio je prisutan i ekonomski nacionalizam pa su osnovane kompanije Petrobras i Electrobras koje su monopolizirale eksploataciju i proizvodnju nafte i električne energije. No, sve dublja ekonomska kriza i korupcijski skandali su ugrozili Vargasa koji je 1954. počinio suicid. Tu je bio njegov kraj u politici iako će se njegov utjecaj osjećati i u narednim desetljećima. Prozvali su ga "ocem siromašnih".
Glavni problem Brazila u tom razdoblju sredine 20. stoljeća bilo je odbijanje političkih elita da naprave distribuciju bogatstva i prihoda tako da i običan narod osjeti blagodati ekonomskog rasta. Broj stanovnika brzo je rastao i bilo je teško napraviti komunalnu infrastrukturu i usluge koje bi udovoljile sve brojnijim Brazilcima. Elite nisu željele ozbiljne promjene jer su se pribojavale za svoju moć. Juscelino Kubitschek je bio predsjednik između 1956. i 1961. i oslanjao se na vojsku koju je favorizirao. U njegovom mandatu Brazil je prometno bolje povezan te su se gradile autoceste. U unutrašnjosti zemlje je dao izgraditi novu prijestolnicu Brasiliju koje je postala federalni distrikt. Populistički predsjednik Janio Quadros je vladao samo nekoliko mjeseci 1961. Namjeravao je zatvoriti Kongres, ali javnost je saznala namjere što je dovelo do njegove smjene. Kompromisom vojske i Kongresa je uveden polupredsjednički sustav. Joao Gulart je vladao do 1964. Njegovu vladavinu obilježili su visoka inflacija i problemi s platnom bilancom što je dovelo do pregovora s MMF-om. Poboljšani su odnosi sa SSSR-om te su seljaci i sirotinja sami zauzimali posjede i pljačkali dućane. Uz američki blagoslov 1964. je uvedena vojna diktatura.
Vojna republika potrajala je sljedeća dva desetljeća. Ipak, vojna diktatura se uvodila postupno i konačno je uvedena zatvaranjem Kongresa 1968. Na vlasti su se izmjenjivali generali, zabranjen je rad političkih stranaka a strogo kontrolirali su se sindikati i razne društvene skupine. Sustav je bio represivan. Diktatorske vlade uspijevaju umiriti inflaciju i između 1968. i 1974. rast BDP-a iznosio je između 10 i 12% godišnje. Izvoz je učetverostručen a Brazil najviše izvozi industrijskih proizvoda. Izgradila se amazonska autocesta i najveća hidroelektrana na svijetu na rijeci Parani. Pričalo se o brazilskom ekonomskom čudu koje je bilo rezultat kreditiranja i niskih plaća. Ekonomski uspjeh autoritarnog režima odnosno vojne hunte ohrabrio je vojsku i u drugim državama Južne Amerike na slične pothvate. Kao otpor se javilo gerilsko ratovanje i razne kriminalne aktivnosti, ali vojska je sav otpor skršila.
Zbog krize s naftom 1974. se brazilsko gospodarstvo urušilo te se pokazala krhkost sustava. Vlada je bila prisiljena posuđivati milijarde dolara od stranih banaka. Brazil uspostavlja dobre odnose sa zemljama izvoznicama nafte poput Saudijske Arabije, Iraka i Nigerije, ali i Japana i Europe. To jest, vanjska politika postaje manje orijentirana prema SAD-u. Krajem sedamdesetih diktatura se liberalizira i dopuštaju se izbori, represija posustaje. 1979. obnovljeno je višestranačje, ali ono nije mnogo razveselilo narod koji je živio sve gore. Regionalne i klasne razlike se povećavaju a inflacija je krajem sedamdesetih skočila na 100%. i dolazi do recesije. Izbijaju štrajkovi, buni se i crkva. Zbog recesije je smanjen brazilski izvoz a Brazil je 1982. postao najzaduženija zemlja svijeta sa 100 milijardi dolara. Veliki prosvjedi izbijaju a sveopća kriza je 1985. rezultirala održavanjem izbora te se vojska konačno povlači. Demokracija je obnovljena.
Prikaz brazilskih saveznih država i Federalnog distrikta Brasilije
Između 1985. i 1990. vladao je Jose Sarney. 1988. Ustavotvorna skupština je iznijela prijedlog Ustava a konzervativna koalicija Veliki centar je oblikovala ključne odredbe. Savezna Republika Brazil dobila je politički sustav koji se sastoji od prezidencijalizma i konsocijacijske demokracije što u uvjetima podijeljenog političkog spektra i federalnog tipa države otežava upravljanje zemljom. Potrebna je većina od 60% kako bi se izglasali ustavni amandmani. Specifičnost brazilskog federalizma je što municipaliteti dobivaju političko-administrativnu autonomiju. Brazil se sastoji od jedne savezne razine, 26 saveznih država, jednog federalnog distrikta i 5500 lokalnih vlada od kojih neke ne mogu financirati vlastitu autonomiju. Predsjednik često ne kontrolira dovoljan broj glasova u Kongresu pa mora sklapati međustranačke koalicije. Ustavom iz 1988. predsjednici su dobili proaktivne i reaktivne ovlasti. Reaktivne se odnose na stavljanje veta na zakone, pravo iniciranja zakona o oružanim snagama, plaćama u javnom sektoru, javnim radovima, itd. Proaktivne ovlasti odnose se na izdavanje dekreta.
Složen je i rad Kongresa koji se sastoji od Senata i Donjeg doma. Brazilski federalizam se može okarakterizirati "igrom pregovaranja" između savezne vlade i saveznih država u kojoj više igrača ima veto pa je promjene i reforme teško provesti na nacionalnoj razini. Predsjednik predlaže stabilizacijske mjere i programe. Predsjednik je moćan onoliko koliko je odlučan na provede reforme, ovisno o potpori u Kongresu i o dojmu koji ostavlja u javnosti. Brazil je jedna od najdecentraliziranijih država svijeta i svojim saveznim državama i municipalitetima daje veliku autonomiju. Male savezne države poput Roraime su natpredstavljene a velike poput Sao Paula ispod predstavljene. Guverneri koji su biraju na izravnim izborima također imaju veliku moć.
Predsjednik Sarney nije uspio oživjeti ekonomiju, obuzdati inflaciju i reformirati javni sektor. Odbacio je prijedloge MMF-a. U ožujku 1990. na vlast je došao Fernando Collor de Mello. On nije uspio stabilizirati gospodarsko stanje i sredinom 1992. potresao ga je skandal tajnih bankovnih računa zbog čega je odstupio na kraju godine. Naslijedio ga je potpredsjednik Itamar Franco što je prva velika politička kriza koje je riješena mirno bez vojnog uplitanja. Kasnije su otkriveni još veći korupcijski skandali. Franco je imao potporu elita, ali nije i brazilskog naroda jer je industrijska proizvodnja nastavila padati a godišnje stopa inflacije dosegla je nevjerojatnih 2700%. Društvo je brinulo rješavanje problema prezaduženosti. Neki su predlagali političku reformu kao način izlaska iz krize, ali posebni ustavni plebiscit iz travnja 1993. odbacio je monarhizam i parlamentarni sustav. Sljedeće godine je dodano šest amandmana na Ustav koji su ograničili trajanje predsjedničkog mandata s pet na četiri godine.
Ministar financija Fernando Henrique Cardoso je donio Plan real koji je uveo novu valutu brazilski real koji je bio povezan s tečajem u odnosu na američki dolar, smanjivao je trošenje vlade i blokirao periodično dizanje cijena. Plan je bio uspješan te je donio gospodarski rast i veliku popularnost Cardosu koji je bio predsjednik od 1995. do 2003. Njegovo doba je obilježeno snažnim gospodarskim rastom a stopa inflacije je drastično smanjena sa skoro 1000% 1994. na oko 0% 1998. 1997. je Cardoso progurao zakon koji je omogućio predsjednicima i guvernerima da budu ponovno izabrani. Provodio je administrativne i fiskalne reforme, devalvirao real i omogućio mu plivajući tečaj. Privatizirao je neke državne tvrtke i iza njega je stajao savez stranaka što mu je omogućilo da pobjedi na izborima 1998. i vlada u novom mandatu sve do 2003. Imao je potporu MMF-a.
Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.
