Na današnji dan, 20. lipnja 1963., uspostavljena je tzv. "vruća linija" između Washingtona i Moskve, neposredno nakon okončanja iznimno opasne Kubanske raketne krize zbog koje je umalo izbio nuklearni sukob između SAD-a i SSSR-a.
Riječ je o direktnoj liniji između Washingtona i Moskve, konkretno povezivala je američki Pentagon s Kremljom (zapravo isprva ne točno s Kremljom već sa sjedištem Sovjetske komunističke partije koje se nalazilo uz Kremlj, preko puta Crvenog trga).
"Gorjačaja linija Washington-Moskva", kako je poznata na ruskom, desetljećima je predmet intrige i brojnih referenci u pop-kulturi i filmovima. Iako se na filmu često dramatično prikazivala u vidu "crvenog telefona" činjenica je da telefoni zapravo nikada nisu bili crvene boje - čak nisu bili ni telefoni! Naime, riječ je o komunikacijskoj liniji za hitnu razmjenu podataka, ne "čavrljanje".
Na početku se koristila teleprinterska tehnologija koja datira još iz sredine 19. stoljeća. Sama "žica" išla je preko Atlantika, putem prvog podvodnog telefonskog kabela TAT-1 do Londona. Poruka je od tamo dalje putovala za Copenhagen, Stockholm, Helsinki i na kraju do Moskve. U slučaju da se bilo što dogodi ovoj liniji postojao je i "back-up" - radio komunikacijski kanal koji je signal iz Washingtona do Moskve slao preko Tangiera (grad na sjeverozapadu Maroka).
Iako je uspostava potpisana 20. lipnja sama linija počela je funkcionirati 30. kolovoza nakon što je SAD Moskvi dostavio set od četiri teleprintera na latinici, a SSSR Washingtonu isto toliko na ćirilici (sovjetski su proizvedeni od strane Siemensa u tadašnjoj Istočnoj Njemačkoj).
Ali kako osigurati da nijedna druga zemlja ne prisluškuje povjerljivu komunikaciju između Washingtona i Moskve? Napravljen je poseban uređaj za enkripciju ETCRRM II (napravili su ga norveški inženjeri). Riječ je o neprobojnom sustavu koji koristi posebne trake, a dostavljene su putem ambasada.
Tek 1986. "vruća linija" počinje koristiti faks mašine, u sustavu se počinju koristiti i sateliti, a više od dva desetljeća kasnije, 2008. godine uspostavlja se sigurnosna računalna veza između Pentagona i Kremlja te se poruke mogu razmjenjivati putem zaštićene e-mail adrese.
Zašto "vruća linija" ne uključuje mogućnost telefonskog razgovora? Zato što se razgovor može krivo interpretirati, a ovo su poruke gdje definitivno ne smije biti nikakve krive interpretacije!
O ideji da bi između nuklearnih super-sila trebala postojati nekakva direktna komunikacija počelo se razmišljati još početkom 60-ih godina, no proces se naglo ubrzao nakon spomenute Kubanske krize. Naime, za vrijeme same krize SAD-u je trebalo gotovo 12 sati da primi i dekodira poruku od sovjetskog lidera Nikite Hruščova - poruku od 3,000 riječi u kojoj predlaže rješenje za postojeću krizu. 12 sati je opasno puno vremena za situaciju kakva je bila tada.
Zbog te činjenice obje zemlje su 20. lipnja 1963. odlučile potpisati "Sporazum o vrućoj liniji" s ciljem izbjegavanja "slučajnog nuklearnog rata". Sporazum su predstavnici SAD-a i SSSR-a potpisali u Ženevi.
Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.
