Već godinama, dulje od desetljeća, Beograd razigrava jedne te iste karte u pokušaju da izbjegne formalno priznavanje Kosova. Nije ovdje riječ o nekakvim nastojanjima Srbije da zadrži svoju nekadašnju pokrajinu, nego o golom čuvanju obraza. Kosovo je već 12 godina praktički neovisna država, koja kao takva funkcionira i sudjeluje u mnogim međunarodnim forumima, ali ne i u onom najvažnijem - UN. Kupovina vremena u vidu odugovlačenja je taktika za Kosovo koje se Beograd čvrsto drži, bez obzira na to tko je na vlasti.
Nekom drugom prigodom moglo bi se govoriti i o pravoj prirodi kosovske nadgledane neovisnosti i o njenom jedinstvenom međunarodnom položaju. De facto američka država u kojoj je službena valuta euro. "Naši stavovi su slični onome za što se Amerika zalaže, a oni koji su na terenu su svjesni toga, a ja sam vojnik Amerike na terenu", izjavio je u travnju prošle godine Ramuš Haradinaj, tadašnji premijer Kosova.
Ovaj citat vrlo je dragocjen za novinare da ne moraju naširoko opisivati ono što može stati u rečenicu. U međuvremenu ništa se iznimno važno nije dogodilo, ali je Kosovo dobilo novu vladu. Premijer se sada zove Aljbin Kurti. Riječ je o "kosovskom Mandeli", nekadašnjem lideru studentskih demonstracija, koji je 1997. dospio u zatvor zbog političkog djelovanja, a 2001. pušten na slobodu predsjedničkom amnestijom Vojislava Koštunice. Novi premijer mandat je započeo oštrom retorikom prema Srbiji. I promoviranjem ideje ujedinjenja Kosova i Albanije.
Kurtijeva pozicija u odnosima s Beogradom je jednostavno definirana. Ona je neprijateljska. Budući da nije sudjelovao u ratu 1999. on stalno mora dokazivati svoj patriotizam. Dakako da je i on američki vojnik na terenu. Od Srbije će javno tražiti priznanje, a o tome će zapravo pregovarati Amerikanci. Već pregovaraju. Amerikancima je potreban taj papir. Na Kosovu je njihova najveća vojna baza izgrađena nakon vijetnamskog rata, tvrde Rusi. Kurti je dodao i potraživanje ratne odštete od Srbije, te tužbu za genocid. Standardan diplomatski paket za odnose sa susjedima na Balkanu, reklo bi se. Ništa što već nismo vidjeli.
Aleksandar Vučić, predsjednik Srbije, koji je na sebe uzeo ulogu glavnog pregovarača za Kosovo, ponovo se našao pod pritiskom priznavanja neovisnosti. Kada je opisao što očekuje od Washingtona, jasno je da je to ultimatum oko Kosova. Svaki puta kada se činilo da nema više mjesta za manevar, te da će napokon morati priznati, Beograd je imao modus operandi koji djeluje poput sistema spojenih posuda.
Najprije se raspišu izbori. Na proljeće su redovni, pa Vučić ne mora raspisivati izvanredne. Izborna kampanja će vlastima dobro doći da potpale patriotsku vatru, a SAD se zbog toga neće mnogo ljutiti, jer se u kampanjama govori svašta. Uostalom, i jedni i drugi znaju da će nakon izbora Srbija opet morati popustiti oko Kosova. Banja Luka je zaprijetila odcjepljenjem Republike Srpske zbog nezadovoljstva radom Ustavnog suda BiH, te najavila da će poslije "RSEXIT-a u nekom vremenu naći i način državnog oblika sa Srbijom", kako je rekao Milorad Dodik, koji je time pružio Vučiću još jednu priliku da ga disciplinira u ime regionalnog mira i stabilnosti. I disciplinirao ga je, javno.
Kina i Rusija. Dva sigurna glasa u Vijeću sigurnosti protiv Kosova u UN-u. Njihova pozicija je dosljedna. Ne priznaju državu koju Srbija nije priznala. Isto stanovište u Europskoj uniji drže Španjolska, Rumunjska, Grčka, Slovačka i Cipar. Španjolci ne idu na forume gdje sudjeluje Kosovo. Srbija ide. Na drugoj su strani SAD, Velika Britanija, Francuska, Njemačka i ostatak zapadnog svijeta.
Ivica Dačić, ministar vanjskih poslova Srbije, otputovao je jučer u posjet Kini. Nema informacija da je tamo imao nekog važnijeg posla od promoviranja samoga sebe, priznajući da je ponosan što je prvi ministar vanjskih poslova koji je posjetio Kinu u ovim teškim trenucima. U posjet bolesnom prijatelju se ide ako nije zarazan, ali odlaskom u sablasno pusti Peking, Dačić je simbolično pokazao želju Srbije da se istakne kao veliki prijatelj Kine. Možda i najveći, barem prema nekim mjerilima.
Tako reći istodobno, u Beograd su isporučeni ruski protuzračni sustavi "pancir", a iz Washingtona je Beogradu stigla opomena da izbjegava aktivnosti koje bi mogle izazvati uvođenje sankcija. Kampanja je prilika da se Vučić još jednom sastane s "bratskim" Putinom, što vjerojatno neće izostati. Povrh svega, ne treba izgubiti iz vida da je Srbija službeno kandidat za članstvo u EU, da je otvorila dvadesetak pregovaračkih poglavlja, te da ima potpisan IPAP sporazum s NATO-om.
I Vučića, a ne samo Mila Đukanovića morali bi brinuti prosvjedi u Crnoj Gori, jer upravo to bi mu se moglo dogoditi u Srbiji ako prizna Kosovo. Srpska pravoslavna crkva, koja je u pobuni protiv države, uspjela je u Crnoj Gori okupiti kritičnu masu sljedbenika. Riječ je o ne manje od 100.000 ljudi. Crkva je tamo starija od države, a država joj osporava vlasništvo nad imovinom pozivajući se na okupaciju Kraljevine Srbije iz 1918. i odbacujući odluke Podgoričke skupštine iz iste godine, pa je tu nastao problem. Još je neizvjesno hoće li Đukanović politički preživjeti zakon o slobodi vjeroispovijesti nakon čijeg uvođenja u prosincu su krenuli prosvjedi. Pitanje je što bi ga moglo spasiti od silaska s vlasti ili ga makar odgoditi. Možda korona virus. Pokazao se djelotvornim u prekidu prosvjeda u Hong Kongu.
Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.
