Putinov 5. mandat i sudbina Rusije: Sve što Zapad prezire i sve čega se boji sam je stvorio

Ruski predsjednik Vladimir Putin prisegnuo je danas za 5. mandat na vlasti, a ako se računa i "rošada" kad je predsjednik bio Dmitri Medvedev (2008-2012), dok je Putin bio premijer, može se reći da jedan čovjek nesmetano vlada Rusijom od 2000. godine, ili pak još od 1999. kad je imenovan za premijera. Cijela era postsovjetske Rusije nije Putinova, ali Rusija u 21. stoljeću jest u potpunosti.

Zanimljivo je listati unatrag strane reakcije na svake od prethodnih ruskih izbora. Iz Vijeća Europe tako 2004. navode kako su izbori u Rusiji bili "profesionalni" iako se već uočava da državni mediji, tada apsolutno glavni izvor informacija (nije puno drugačije ni danas), daju znatno više vremenskog prostora Putinu nego drugim kandidatima.

Te 2004. izbori u Rusiji već prestaju biti "zanimljivi" u smislu njihove neizvjesnosti jer Putin već tada osvaja u prvom krugu ogromnih 72% glasova (na drugom mjestu s 14% je predstavnik komunističke partije, Nikolaj Haritonov). U tom kontekstu donekle neizvjesni bili su tek oni prvi, 2000. godine, iako i tad Putin pobjeđuje u prvom krugu, ali sa "samo" 53.44% glasova. Za petama mu je ovaj put ponovno bio komunist, poznatiji, Genadij Žuganov, koji je dobio 29.49% (oko 22 milijuna glasova).

2008. Medvedev, koji je dobio "blagoslov" od Putina, uzeo je 71% glasova u prvom krugu (drugi je Žuganov s 18%). Zapravo ti izbori su ponovno bili izbori "za Putina", nije se mogao kandidirati po uzastopno treći put (kasnije će promijeniti Ustav da mu se to omogući), ali svima je bilo jasno što predstavlja glas za Medvedeva. Putin je tih četiri godine vladao iz polusjene kao premijer.

Na izbore se Putin ponovno vraća 2012. To je bila svojevrsna prekretnica iako je od toga sad već prošlo više od desetljeća. Naime, te 2012. postalo je kristalno jasno da Zapad ne želi Putina na vlasti. Razvoj totalnog animoziteta kojeg imamo danas krenuo je ovdje i eskalirao iz godine u godinu. Prije toga postojala je jedna hladna tolerancija i suradnja, ali nakon 2012. Rusija i Zapad su neprijatelji, a s vremenom će to neprijateljstvo biti sve izraženije. Bilo bi ohrabrujuće kad bismo mogli reći da smo u kasno proljeće 2024. dosegli vrhunac, no ovo čemu svjedočimo možda još nije zadnja faza.

Glede rezultata 2012. jedina zanimljivost je ta da je Putin ipak osvojio nešto manje glasova nego ranije, 64%. Žuganov je opet kandidat Komunističke partije i završava na sličnim brojkama kao i četiri godine ranije, ovog puta sa 17%.

Nakon pobjede 2012. Putin je preuredio Ustav na način da mu omogućava još tri kandidature te da predsjednički mandat traje šest, a ne četiri godine, tako da idući izbori na red dolaze 2018. U međuvremenu je eskalirala situacija s Ukrajinom (2014.) - još to nije rat kakvog imamo danas, ali došlo je do aneksije Krima i pobune u Donbasu. Putin je sad na Zapadu neprijatelj broj 1., ali čini se da mu u Rusiji popularnost dodatno raste te 2018. osvaja izbore s do sad rekordnih 77.53% glasova. Komunisti? Opet su drugi, a Pavel Grudinin uspio je izvući jedva oko 12%.

Spomenuli smo Nikolaja Haritonova, on je bio Putinov suparnik 2004. i bit će također dva desetljeća kasnije, na izborima koji su održani sredinom ožujka ove godine. Haritonov je vjerojatno bio razočaran kad je 2004. osvojio samo 14% glasova, no u usporedbi s ovogodišnjim izborima to je bio pravi uspjeh jer na ovim izborima dobiva samo 4% dok Putin osvaja 88% glasova (i to uz izlaznost od čak 77.49%).

Za zapadnu politiku i medijske izvore ovo sad više nisu nikakvi demokratski izbori već brojke koje podsjećaju na "izbore" u Sjevernoj Koreji. Svakako tako izgleda. Demokracija u Rusiji nipošto nije "zdrava", što ne znači da nekoć nije bila. Primjerice, na izborima prije 20 godina Putin je pobijedio, ali mediji su bili vrlo podijeljeni oko potpore njemu. U Rusiji su tada svakako postojali opozicijski mediji, ali to "nije pomoglo". Danas se više ne može govoriti o nikakvom medijskom pluralizmu jer u Rusiji vladaju ratni zakoni koji su, između ostalog, pogasili sve što je na bilo koji način izgledalo kao opozicija, a kritika rata je zabranjena.

U takvim uvjetima nemoguće je provesti "zdrave" izbore te je stoga i nemoguće tretirati ovu Putinu pobjedu kao senzaciju, više kao sliku ruskog stanja. S druge strane, ruski narod, da je htio, mogao je ne izaći na izbore i na taj način pokazati što misli o stanju u zemlji, a i o ratu koji je njihova zemlja započela. No, to se nije dogodilo. Kako god da se okrene, ruski narod je rekao svoje.

Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.