Aleksandar Lukašenko je godinama bio jedan od onih specifičnih autoritarnih lidera koji su mirno vladali zaklonjeni od (pre)velike kritike sa Zapada. Svakako nije jedini, u tu skupinu možemo dodati autoritarne figure kao što su primjerice turski predsjednik Erdogan ili pak saudijski de-facto lider Mohammad bin Salman. Kako se "ulazi" u ovu zaštićenu skupinu? Kroz vrata geopolitike, dakako.
Na Lukašenka se dugo vremena gledalo kao na nekoga tko može jednog dana biti koristan u kontekstu da treba pomrsiti planove Rusiji. Netko kome se može komotno oprostiti autoritarna narav vladavine jer ono gdje ga se može upotrijebiti, u geopolitičkom "bodovanju", svakako vrijedi više. Okretanje leđa Rusiji od strane Bjelorusije bio bi bez sumnje jedan od najvećih uspjeha anti-ruske strategije koja je uvijek prisutna i uvijek predano radi na tome.
Lukašenko je već dosta "bodova" pokupio kada je početkom 2014. oštro osudio rusku aneksiju Krima. Tada su mnogi u njemu vidjeli taj silni "potencijal". Ne čudi stoga da je uskoro upravo u Minsku i dogovoren prekid (ili barem znatno smanjenje) sukoba na istoku Ukrajine. Upravo su u Minsku u veljači 2015. sporazum o rješenju sukoba postigli lideri Rusije, Ukrajine, Francuske i Njemačke. Sam Lukašenko, tada u ulozi domaćina, bio je na vrhuncu svoje "pozitivne uloge".
Na njega se počelo sve više računati, a u godinama koje slijede odmrznuti su i odnosi sa SAD-om, a prošle godine obnovljeni su i diplomatski odnosi između Minska i Washingtona. Negdje u to vrijeme potvrđeno je po prvi puta da će Bjelorusija početi kupovati i energente od SAD-a, ne veliku količinu, no sam čin je "blasfemija" u kontekstu odnosa između Bjelorusije i Rusije (koja Bjelorusiju snabdijeva energijom).
Odnos između Lukašenka i Zapada (SAD i EU) imao je smisla obostrano. I on i Zapadne sile nisu htjele vidjeti realizaciju planova daljnje integracije između Bjelorusije i Rusije, a ti planovi, u svojoj osnovi, idu i tako daleko da ih neki smatraju kao de-facto aneksijom Bjelorusije od strane Rusije. Ali govorimo o nečem što su, barem jednom, zajedno planirali i Minsk i Moskva. Što se dogodilo? Moglo bi se reći da se Lukašenko pomalo predomislio, odnosno da mu se potencijalni status u takvoj priči nije činio dovoljan. Jer Lukašenko, iako je pokazao da zna "plivati" opasnim vodama geopolitike, bez sumnje također ima i popriličan ego (26 godina na vlasti, apsolutnoj, to neminovno stvara). Lukašenko bi pristao na integraciju Rusije i Bjelorusije, ali pod uvjetom da u novom savezu on i Vladimir Putin budu "jednake snage" (iako se to realno ne može očekivati).
U toj situaciji Lukašenko je shvatio koliko u isto vrijeme on sam vrijedi i Zapadu i da preko Zapada može to direktno dati do znanja i samom Putinu, pokazati mu da Bjelorusija nije teritorij za iduću rusku aneksiju već teritorij kojeg će Moskva morati vječno zavoditi ukoliko želi računati na tu sferu utjecaja. Lukašenko inače vjeruje da Putin ne predlaže nikakav "fer" plan već da Rusija samo želi progutati cijelu njegovu zemlju od kojih 9,5 milijuna ljudi.
Ali zar nije ova eskalacija, "ratno stanje" na ulicama Minska nakon izbora, negdje u nečijoj kontradikciji? Jest, u kontradikciji je s polu-deklariranim zapadnim stavom prema Lukašenku, ali samo na prvi pogled. Ono što je Lukašenko morao znati, a sada će to itekako naučiti (osim što je možda sada već kasno), je da svaki dogovor sa Zapadom ne ide na liniji na kakve je on navikao (s Putinom i drugdje). "Zapad" je kompleksniji entitet od američkih i EU diplomata koji su se s njim nalazili i obećavali mu što god da su mu već obećavali. "Zapad" je entitet koji u sebi ima određenu akceleraciju koja će se aktivirati čim se prostor otvori za "provedbu demokratizacije".
Teško je reći točno gdje se nalazi taj pogon, tko njime upravlja, ili je riječ o nečem poprilično horizontalnom - mreži ideje, nevladinih organizacija, medija, većih i manjih aktera... Koji će svi zajedno stati na branik demokracije i njene ekspanzije kada se čini da je negdje, gdje god da to bilo, moguće djelovati.
Uzmimo samo na trenutak Tursku i Erdogana. Nema sumnje da Zapad itekako izlazi Erdoganu u susret, žmiri na oba oka dok ovaj trpa zatvore s novinarima, neistomišljenicima - jer znaju da im je itekako potreban, da moraju s njim oprezno da ovaj ne bi postao utemeljitelj nekakvog trokuta Ankara-Moskva-Peking. Ali ipak, iako je sve to dobro poznato, nemoguće je ne uočiti određeni Zapadni "mig odobrenja" na pokušaj nasilnog rušenja Erdogana s vlasti 2016. godine. SAD primjerice nema nikakve namjere izručiti mu Fetullaha Gulena za kojeg on tvrdi da je "mozak operacija" (što je diskutabilno).
MbS-u u Saudijskoj Arabiji progledali su kroz prste i na brutalno ubojstvo Jamala Khashoggija, zbog čega izgleda da je saudijski prijestolonasljednik nedodirljiv, ali da se nekim čudom u Rijadu dogodi ono što se sada događa u Minsku, brzo bi se usredotočile spomenute horizontale i demokracija bi dobila šansu.
Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.
