Vojni trgovinski odnosi između Rusije i Sirije su, u najmanju ruku, komplicirani. S jedne strane ruska vojska aktivno djeluje u Siriji već nekoliko godina i pomogla je sirijskoj u ključnim trenucima kada su militanti i teroristi bili znatno snažniji nego su danas. S druge strane ta suradnja im očito nije apsolutna i Rusija je u više navrata pokazala da je spremna držati Siriju na određenoj distanci, pomažući joj, ali ne i do te mjere da bi Sirija nabujala u znatno snažniju vojnu regionalnu silu. Postoji teoretski više razloga za to - jedni će reći kako Rusiji tako paše, da imaju Siriju koja će morati dugoročno ovisiti o njihovoj vojnoj pomoći i samim time biti neka vrsta protektorata. Drugi pak smatraju kako Rusija mora popuštati, barem djelomično, pred pritiscima drugih aktera kao što su Izrael i SAD.
Drugim riječima, Rusija je mogla pravovremeno učiniti sirijsku vojsku znatno snažnijom i opremljenijom za obranu od vanjskih neprijatelja. No, to je ujedno i prostor na kojem se vrši najveći pritisak na Rusiju upravo od strane sirijskih vanjskih neprijatelja. SAD i Izrael žele pod svaku cijenu imati mogućnost što "slobodnijeg" ulaska u sirijski zračni prostor da tamo mogu po želji gađati sve što hoće. Uvjet za to je da Sirija bude slaba u domeni protuzračne obrane, što definitivno i jest ako se uzme u obzir broj stranih zračnih napada i opća učinkovitost sirijske protuzračne obrane.
Rusiji se na neki način pritom poručilo nešto u stilu: "Možemo u Siriji ratovati putem posrednika i godinama ako treba, ali krovna pravila igre ne smiju se mijenjati - ne smije se ugroziti naš ulazak u sirijski zračni prostor". Ili, drugim riječima, sirijski vanjski neprijatelji ne mare toliko koliki će gubici biti na strani "potrošne vojske" islamističkih militanata i džihadista, ali zato itekako brinu ako bi njihove snage došle u opasnost.
Stvar je donekle i u domeni političkog PR-a. Što američku javnost briga hoće li njihova administracija koordinirano poslati 100 ili 200 tisuća bliskoistočnih džihadista u smrt? Za mnoge su ovo čak i nepostojeće priče, zanemariva siva zona vanjske politike. No, da kojim slučajem samo jedan američki vojni zrakoplov bude srušen iznad Sirije digla bi se velika buka, bio bi to eksplozivni skandal koji itekako ide u prilog tezi o američkoj izuzetnosti.
Vrlo slično stvari stoje i u Izraelu s time da tamošnja javnost, iako mediji o tome ne govore često, jest svjesna da njihove zračne snage gotovo svakodnevno izvode napade u Siriji. To je već i neka vrsta ponosa jer izvesti toliko napada, a govorimo o stotinama, bez gotovo ikakvih žrtava (najmanje jedan izraelski vojni zrakoplov jest srušen, ali u širem kontekstu to je opet zanemariva brojka).
Da ni ne govorimo da zemlje poput Izraela i SAD-a se ponekad poigravaju sa Sirijom kao što se mačka poigrava s već ulovljenim mišem kojem je sudbina zapečaćena. Dok sirijsko nebo nije adekvatno branjeno uvijek ostavlja prostor za veliku operaciju u kojoj bi iz zraka bilo izbrisano kompletno sirijsko vodstvo.
No, ako bi sirijsko nebo postalo adekvatno branjeno cijela priča mogla bi se znatno promijeniti - u tom slučaju svaki neprijateljski zračni napad bio bi ujedno i konkretan rizik, i to prevelik rizik za zemlje koje su "naučile" da mogu napadati bez ikakvih posljedica, a u tome svakako prednjači Izrael.
Sada, kako smo i imali prilike saznati ovog tjedna, situacija se potencijalno poprilično mijenja. Rusija je izgubila jedan vojni zrakoplov za vrijeme izraelskog zračnog napada na Latakiju - sirijska zastarjela protuzračna obrana pokušala ga je srušiti, ali je greškom srušila ruski Il-20 s 15 vojnika. Za Rusiju nema dvojbe, krivac nije sirijska vojska već izraelska - a jučer su objavljeni i podaci koji, kako tvrde iz ruskog ministarstva obrane, potvrđuju da se izraelski lovac "sakrio" iza ruskog zrakoplova kako bi isti završio kao meta sirijske rakete.
Sve u svemu, donijeta je odluka da će Rusija sada naoružati sirijsku vojsku s nečim "konkretnim", a to nešto konkretno zove se S-300 protuzračni sustav.
Priča oko dostave tog sustava Siriji do sada se već pretvorila u sagu. Naime, pregovori između Damaska i Moskve vode se još od sredine 2000-ih godina, no do danas sirijska vojska nije dobila ono što je tražila - a prema svemu sudeći i platila.
Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.
